Branko Čegec: Mediji su odustali od raznolikosti

S njim smo razgovarali o poeziji, književnosti, kulturi nekad i sad u prijatnom ambijentu restorana Pomodoro.

* Zašto ste odlučili da ovu zanimljivu pesničku zbirku posvetite Istanbulu?

– Prijavio sam se na jednu stipendiju koja je bila plod saradnje Tradukija i udruge Kurs iz Splita. Dobio sam tu stipendiju. To je bila prilika da prvi put u životu odem u Istanbul s namjerom da završim jednu drugu knjigu. Međutim, kad sam došao u Istanbul, počeo sam pisati neke tekstove i shvatio da ne radim na knjizi zbog koje sam došao tamo nego da radim nešto drugo. Iz dana u dan obilazio sam grad, moje bilješke su se preko dana nakupile, a preko noći su se pretvarale u konkretne tekstove.

* Tekst u knjizi prate zanimljive fotografije…

– Nisam htio ilustrirati tekst, fotografije sam pravio paralelno kao da sam na neki način želio produžiti doživljaj grada kroz vizualni aspekt. Dakle, ono što nisam upotrebio u tekstualnom smislu, bilježio sam kroz fotografije. Napravio sam recimo 3.500 fotografija, a petnaestak sam objavio u knjizi kao propratni vizual uz ono čime se tekstovi bave. Fotografije nisu pesme, ali mislim da one pridonose čitanju knjige. Ova knjiga je izašla i na francuskom bez fotografija. Tamo je dobro primljena, odlično je prevedena, međutim, meni se činilo da joj nedostaje taj vizualni aspekt, jer to je na neki način bio dio te priče, to je zaokružilo tu priču onako kako kako sam je ja vidio i onako kako sam je htio prezentirati kroz tekstove.

* Knjiga „Pun mjesec u Istanbulu“ dobila je Kiklopa kao najbolja knjiga poezije u Hrvatskoj 2012. godine. Kako se to dogodilo budući da se poezija, kako se čini, mnogo ne čita?

– To je i za mene bilo iznenađenje zato što je, kad se Kiklop dodjeljivao, komercijalni aspekt bio dosta važan. Međutim, postojale su kategorije koje su bile potpuno nekomercijalne i poezija je bila jedna od njih. Mislim da je dosta veliku ulogu odigrao i naslov knjige koji je bio ljudima zanimljiv i privlačio ih je. Ta knjiga je, za razliku od nekih mojih drugih knjiga, ljudima izgledala čitko i prihvatljivo.

* Da li nagrade doprinose dolasku do čitalaca?

– Kiklop je recimo jedna od nagrada koja ima veliki publicitet. Već dve godine se ta nagrada ne dodjeljuje. Mislim da je ta priča otišla u krivom smjeru upravo nakon potpuno pogrešne nedodjele nagrade Nives Celzijus, jer ako neko ima komercijalnu nagradu za najprodavaniju knjigu, ako je najprodavanija knjiga takva kakva jest, ljudi koji su organizirali sajam knjige u Istri nisu reagirali kako treba. Nakon toga su ukinuli nagradu zbog navodno manje produkcije, za što mislim da nije točno, jer je produkcija knjiga i dalje dovoljno velika da bi mogli imati vrlo visok standard za dodjelu nagrade. Međutim, na sve to je utjecala propast takozvanih velikih izdavačkih kuća koje su imale komercijalnu produkciju i koje su su imale monopol na izdavanje udžbenika koje je otkupljivala država. Država je svake godine prelivala ogroman novac na račune tih izdavačkih kuća koje su onda u nešto morale investirati taj novac pa su pored komercijalne produkcije investirale u knjižare i uništavale male nezavisne knjižare koje su držale neki knjižarski standard. Kad su se te velike kuće počele urušavati, odjednom se stvorila slika kao da nema produkcije, što apsolutno nije točno, nema samo megalomanije koja je iščezla sa javne scene zato što je izgubila svog glavnog sponzora, a to je bila država.

* Šta mislite o nedavno objavljenoj Deklaraciji o zajedničkom jeziku o kojoj se u Hrvatskoj mnogo govorilo?

– Mene niko nije zvao da potpišem tu Deklaraciju o jeziku pa nisam na to ni reagirao. Ovdje je ta deklaracija prošla neprimećeno, a kod nas je bilo nepotrebnih i suludih reakcija. Kao što obično u takvim situacijama biva i priča oko deklaracije je bila velika mistifikacija. O tome se pričalo i svi su bili protiv, a niko još uvijek nije znao sadržaj deklaracije. Onog momenta kad je Deklaracija napokon objavljena, reakcije su nestale. Mislim da je postigla cilj na razini da je htjela biti neka vrsta provokacije i izazova malim lokalnim nacionalizmima.

* Književne kritike gotovo da više i nema. Zbog čega je to tako?

– U nekom momentu su tiskani mediji izgurali književnu kritiku sa svojih stranica. Sve skupa je proizvelo gubitak interesa za knjigu onog momenta kada se skuhala ta priča o komercijalnom uspjehu i autorima koji se mogu prodavati u više tisuća primjeraka i kad su počele nestajati knjižare. Sve to je umanjilo interes medija za knjigu i nekako im je bilo najjednostavnije maknuti nešto što im se činilo da mogu unovčiti na drugi način – bolje da prodaju oglasni prostor nego da puste književnu kritiku. To je jedna od zabluda medija općenito. Mislim da je to neka suicidalna koncepcija medija da su oni odsjecali grane koje su držale raznolikost i neku vrstu razlike nužne da bi mediji uspjeli sačuvati publiku. Ne možete svesti medije na crnu kroniku i na sport i nešto malo na tekuću politiku. Ali, tekuća politika je na stranicama tiskanih i, u velikoj mjeri, elektronskih medija takva da je potpuno u funkciji određenih politika, uglavnom onih koje su na vlasti. One dominiraju i u medijskom prostoru i formiraju mišljenje tih medija. Ako se prisjetimo tih famoznih godina totalitarizama, čini mi se da je danas daleko gore nego što je bilo tada.

Lična karta

Branko Čegec diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je glavni urednik časopisa Quorum (od 1985. do 1989), glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko (od 1989. do kraja 1990), urednik u izdavačkoj kući Mladost (od 1991. do 1993). Godine 1992. pokrenuo je izdavačku kuću Meandar, u kojoj radi kao glavni urednik. Objavio je dvanaest knjiga poezije, kratke proze, kolumni, članaka, kritike i esejistike.

Izbori poezije Branka Čegeca objavljeni su u Sloveniji, Makedoniji i Slovačkoj. Pesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inostranstvu. Nagrade: „Goran“ za mlade pesnike (1980), „Sedam sekretara SKOJ-a“ (1983), „Kočićevo pero“ (2007), Plaketa Sv. Kvirina za ukupan prinos suvremenom pjesništvu (2008), Nagrada „Julije Benešić“ za najbolju knjigu kritike (2012). „Goranov vijenac“ za ukupan doprinos hrvatskom pesništvu dobio je na Goranovu proljeću 2013.