Božanstvo zvano Pablo Pikaso 1

Prva sezona serije „Genije“ bila je posvećena Albertu Ajnštajnu. Zabeležila je gledanost od 45 miliona ljudi.

National Geographic je najavio drugu sezonu koja će biti posvećena još jednom geniju: umetniku Pablu Pikasu. Premijera je zakazana za drugu polovinu 2018. godine. Preciznijih podataka nema. Poznato je samo da se Brajan Grejzer, Ron Hauard, Ken Biler, Frensi Kalfo i Điđi Pricker vraćaju kao izvršni producenti; dok se Biler vraća i kao autor serije. Umetnička karijera Pabla Pikasa trajala je više od 80 godina, od 91 koliko je živeo. Veći deo bio je vezan za njegov drugi dom u Francuskoj. Poput Alberta Ajnštajna, koji je bio tema prve sezone serije „Genije“, Pikaso je zamišljao i interpretirao svet na potpuno nove i neuobičajene načine, a uz to je neprestano menjao naše viđenje umetnosti i kreativnosti.

Njegov umetnički rad dobro je poznat, ali javnost je ponekad mnogo više zanimao njegov sentimentalni i ljubavni život. Voleo je da bude u društvu pametnih i lepih žena. Pikasov život bio je inspiracija za mnoge umetnike. Jedna od najbolje ispričanih priča je roman Slavenke Drakulić o velikoj ljubavi Dore Mar i Pabla Pikasa. Rukopis „Dora i Minotaur“ izdala je zagrebačka izdavačka kuća Faktura. Koliko je Pikaso bio harizmatična ličnost čitamo u ovom romanu. Slavenka Drakulić zapisuje:

„Picasso, iako nije bio član nijedne grupe i nijednog pokreta, u svojoj je umjetnosti bio daleko ispred i iznad svih nas. Mi smo bili mnogo mlađi, i njega smo s njegovih pedeset godina već smatrali starcem. Ali njegova je umjetnost za nas bila simbol novog vremena, pogotovo jer su je konzervativni kritičari smatrali dekadentnom. O njemu je već 1932. godine pisao – premda prilično oprezno – i Carl Gustav Jung. Poznavali smo taj njegov tekst u kojem piše o dva tipa pacijenata, neurotičnima i šizofreničnima, i Picassovo slikarstvo svrstava u drugu grupu, a Picassovu ličnost opisuje kao onu koju privlači mračno, demonsko, luciferovsko. Tekst je izazvao tolike nesporazume da je Jung 1934. morao napisati dodatak, objašnjavajući da se ipak radi o viđenju psihijatra. Iz Picassovog Plavog perioda najdraža mi je bila slika „Plava soba“ iz 1901. zbog melankolije koja izbija iz svakog poteza kista. Ali i zbog slikarevog gotovo nježnog odnosa prema ženskom tijelu, krhkog u svojoj bljedoći, u načinu na koji se naginje dok se pere u lavoru koji stoji usred skromne sobe. Iste godine naslikao je i „Luđakinju s mačkama“: mršava gola žena za koju slutimo da je poremećena tek po tome što se zgrčila na krevetu pokraj crnih mačaka. Sama, napuštena, jadnog koščatog tijela. Njezinu izgubljenost shvaćam tek sada, nakon vlastitog iskustva. A ja nisam imala ni mačku! Da sam je imala, možda bih se bila spasila. Ali, naravno, ovaj moj izbor samo pokazuje moju tadašnju sklonost figuraciji, dakle moju ne-modernost! Premda sam, kao i cijelo moje društvo, poslije s oduševljenjem koje je graničilo s obožavanjem prihvatila Picassove kasnije faze. Gledali smo u njega kao u kakvu natprirodnu pojavu, kao u božanstvo. A božanstvo se obožava. Pokazalo se da Jungovo povezivanje Picassovog slikarstva s njegovom ličnošću zapravo nisam razumjela, ne još, ne tada…“

Slavenka Drakulić o građi koju je koristila u romanu kaže: „Sudeći prema nekim navodima, najveći dio nedatiranih bilješki – dijelom inspiriranih sjećanjem na razgovore s psihoanalitičarom dr. Jacquesom Lacanom, koji su u njezinom dnevniku označeni slovom A (analiza) – napisan je 1958. i 1959. godine. Pisane su rukom, ljubičastom tintom, pravilnim rukopisom. Naime, tih se godina Dora Maar povukla iz javnog života i živjela usamljenički sljedeća četiri desetljeća, sve do svoje smrti. Rukopis se doima kao materijal za buduću autobiografiju, od koje je umjetnica kasnije odustala, ili ona naprosto nije pronađena. Bilježnica o kojoj je riječ – a moguće je da se radi o čuvenoj „bilježnici iz Ménerbesa“, koju u svojim knjigama o Dori spominju James Taylor, Alicia Dujovne Ortiz i neki drugi autori – godine 1999. prodana je na aukciji nazvanoj „Posljednje uspomene“ Dore Maar. Nakon smrti anonimnog vlasnika dospjela je u domovinu Dorinog oca. Bilježnica je sada u Rijeci, u posjedu jednog poznavatelja ne samo Dorinog rada nego i same Dore. Novi je vlasnik kontaktirao ovu priređivačicu, pod uvjetom da i njegovo ime, kao i ono prethodnog vlasnika, ostane nepoznato javnosti.“

Olgina priča

Pablo Pikaso i njegova prva žena Olga Kolkhlova, mitski bračni par „ludih dvadesetih“, mesecima ponovo zaokuplja Pariz.

Od 21. marta do 3. septembra 2017. godine Muzej Pikaso priređuje omaž Olgi, toj ženi koju je španski slikar i toliko voleo i toliko mrzeo. I to kroz pogled samog umetnika i njegovu kičicu ili olovku, od 1917. godine kada su se upoznali do 1935. kada su se rastali. Na slikama, crtežima, fotografijama, arhivskoj i filmskoj građi.

Božanstvo zvano Pablo Pikaso 2

Dvadesetdvogodišnja igračica iz čuvene avangardne grupe ruskog baleta Sergeja Diaglijeva gostujući po Evropi upoznaje u Rimu Pikasa, koga je Žan Kokto angažovao da dizajnira dekor i kostime za balet „Parada“, po muzici Erika Satija. Venčaće se već godinu dana kasnije, 1918. u pariskoj pravoslavnoj crkvi, uz kumove Koktoa, Maksa Žakoba i Gijoma Apolinera.

 U početku je svoju muzu on dočaravao na grandioznim portretima i neoklasičnim crtežima dok je ona sedela, čitala ili pisala. Potom, s rođenjem sina Pola, njegov pogled se potpuno menja i kompozicije bivaju okupane neizrecivom nežnošću i toplinom koje oseća prema majci svog prvog deteta. Onda nastupaju porodični prizori i serija detinjih portreta, slike koje ozaruje smirena sreća i tako, godinama, sve do Pikasovog susreta s Marijom Terezom Valter 1927, sedamnaestogodišnjom devojkom, mlađom, putenijom i inspirativnijom.

Olginu knjigu Pikaso tada zatvara a to je i trenutak kada i sama izložba zadobija sasvim novi vid, uz Olgin lik što se drastično menja. Postaje nekako neodređen i nemaran, iskazujući, u stvari, i svu nasilnost njihovog razdvajanja.

 Pričaju da je Pikasu ona pisala svakog dana a da joj on nikada nije odgovorio, igračici čuvenog Ruskog baleta koja posle Revolucije svoju porodicu više nikada nije videla, a posle rastanka, ni svog čoveka, odlučujući da sa sinom preseli na jug Francuske. Tako, na gornjem spratu muzeja, više nema ničeg od one Pablove engrovske nežnosti, apstraktna maska iskeženih zuba navučena je zauvek i na fotografijama Olgino lice odaje usamljenu majku, zatim, na onim poslednjim, i baku.

Pošto se njih dvoje zvanično nikada neće razvesti, ona ostaje prva i, na izvestan način, njegova jedina žena.

Njihov unuk Bernar-Ruiz Pikaso pronašao je „kovčeg sa blagom“ svoje bake, pun njenih slika iz mladosti, pisama, čak i njihovu ljubavnu zakletvu, ispisanu svojeručnim rukopisom: „Onaj ko prekrši ovu zakletvu biće osuđen na smrt“. Ali, osuđena je ipak bila samo ona.

Zahvaljujući Muzeju Pikaso koji ovom postavkom ulazi u samu intimnost njihovog odnosa, umetnica tužne sudbine dobija danas drugi život o čijem pravom smislu Parižani tek sada možda mogu da prosuđuju na pravi način.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari