Sveti vit i Kosovski mit 1Adam Stefanović: "Kneževa večer", 1871.

„Quidquid latine dictum sit, altum viditur“ ili Šta god se kaže na latinskom zvuči mudro“

Uz zahvalnost Miodragu Markoviću što nam, posle Miloša Kovića, i on – svojim eruditskim tekstom s latinskim naslovom „Sutor, ne ultra crepidam ili Obućaru, ne (idi) dalje od cipele“ (Danas, 20-21. Maj 2017) – pomaže da obnovimo interesovanje za knjigu Miodraga Popovića „Vidovdan i časni krst“, mea parvitas ili moja malenkost mora još jedanput da ospori njegovo mišljenje da je Popovićeva knjiga prevaziđena i da ona nikad nije ni imala neki veći naučni značaj.

Reagujući na moje čitanje njegovog teksta o svetom Vitu, u kome je izneo ovaj strogi sud o Popovićevoj knjizi, Marković me je upozorio da sam nepozvan zalutao među svece i ikone, odnosno, kako se izrazio, „u problematiku koja ne spada u njegovu specijalnost“. Posle ukora zbog upada u njegovu teritoriju, ponudio mi je, prima facie ili na prvi pogled, fer dogovor: da se ja ubuduće držim svoga posla i ne petljam se u njegov, da se manem njegovog svetog Vita i njegove hagiografije, te da obrađujem teme iz naučnog područja za koje sam kvalifikovan. A to područje je, podsetio me je on, francuska erotska književnost i u njoj markiz de Sad. NJemu sveti Vit, meni nevaljali De Sad. U redu, mogao bih to da prihvatim, bez obzira na to što su zanosi hagiografske i slasti erotske književnosti, pa tako i sveti Vit i De Sad, daleko od toga da budu dve radosti i dva sveta. Ne bi mi smetalo ni to što Marković nije primetio da sam se ja u međuvremenu bavio i nekim drugim „problematikama“.

Ali, imam razloga da sumnjam da je on zaista spreman da se drži podele koju predlaže, podele po principu „svoj na svome“. Jer on sam to ne poštuje kad sudi o Popovićevom „Vidovdanu“, kad govori o katastrofalnim posledicama autorovog neovlašćenog upada na teritoriju hagiografije i ikonografije, koju je nauka Markoviću dala na upravu. Popović se, kaže on, usudio da piše o svetom Vitu iako nije imao u rukama pisane i likovne izvore o njemu, pa je rezultat njegovog nestručnog pisanja o ovom svecu vredan koliko i „proučavanje galaksije bez teleskopa“.

Međutim, Marković se nije zadovoljio time da ukaže na netačnost onoga što Popović piše o ovom sicilijanskom mučeniku, nego je njegovo ogrešenje o svetog Vita predstavio kao error fatalis, to jest kao fatalnu grešku, kobnu za Popovićevu knjigu i njenu naučnu vrednost u celini. „Ta činjenica“- kaže Marković, misleći na Popovićevo navodno nepoznavanje izvora o svetom Vitu – „automatski oduzima naučnu vrednost svim autorovim sudovima o razmatranoj problematici“. To što ova Popovićeva knjiga nije studija o hagiografiji i ikonografiji, nego govori o kosovskom mitu, njegovoj genezi i političkim funkcijama i preobražajima u XIX i XX veku – i što je zasnovana pretežno na analizi narodnih pesma o Kosovskoj bici – nije sprečilo Markovića, stručnjaka za hagiografiju i ikonografiju svetog Vita, da se smatra pozvanim da sudi o njenoj ukupnoj naučnoj vrednosti.

Dakle, Markovićevu ideju o podeli teritorije humanističkih nauka u stvari ne treba ozbiljno shvatiti, jer se ni on sam nje ne pridržava. Meni i to odgovara, i to mnogo više nego dogovor o podeli, jer mislim da je slobodno kretanje po predelima humanistike mnogo produktivnije od zatvaranja u okvir neke struke. Dakle, nek i Markoviću bude slobodno da iznese sud o vrednosti Popovićeve knjige, iako se ona samo malim delom tiče njegovoj specijalnosti bliske „problematike“. Zato se sine irae et studio ili bez ljutnje i pristrasnosti vratimo njegovom mišljenju da je „Vidovdan i časni krst“ naučno bezvredna knjiga, jer pisac nije znao da su Srbi sve do kraja 12. veka proslavljali sicilijanskog mučenika svetog Vita.

Čak i ako bi se prihvatilo da Popoviću nisu bili poznati svi izvori o poštovanju svetog Vita kod Srba, ostaje nejasno zašto bi to bilo fatalno za naučnu vrednost njegove knjige. Čak i da on nije bio u pravu kad je tvrdio da dan Kosovske bitke, Vidovdan, nije dobio ime po svetom Vitu nego po dnevnom slovenskom bogu Vidu, to ne bi dovelo u pitanje glavnu tezu njegove knjige, tezu da je u toku vekova pod Turcima, bila opala moć srpske pravoslavne crkve, što je dovelo do jačanja arhaične, stare verske svesti u srpskom narodu, a time i do mitizacije legende o Kosovskom boju, to jest do nastanka kosovskog mita.

Uostalom, kako sam Marković piše, „za vreme turske okupacije“ Srbi su bili zaboravili svetog Vita i 15. juna slavili novog sveca, svetog Lazara. To kaže i Popović, s tim što on ide dalje i primećuje da su motivi ranih hrišćanskih spisa o knezu Lazaru i Kosovskoj bici postepeno prešli u kosovsku legendu, odnosno u kosovski mit. Nisu nestali, nego su usklađeni sa religioznom svešću većine srpskog naroda, koja je i u XVIII veku i uoči Prvog srpskog ustanka bila „nominalno hrišćanska“, a mislila „manje-više paganski“. „U stvari“, kaže Popović, „samo to usklađivanje, to srastanje legende s narodom i njegovim načinom mišljenja i pevanja, dovelo je do stvaranja kosovskog mita“. Zbog toga on ovaj mit opisuje i kao „sintezu suprotnosti“, a njegova prodorna interpretacija sukoba između Lazara i Miloša u pesmi „Kneževa večera“, kao sukoba između jednog hrišćanskog cara i mučenika i jednog mitskog heroja, otkriva kako ta sinteza funkcioniše u tekstu narodne pesme.

Da je ostao na tome, njegova knjiga sigurno ne bi bila toliko osporavana koliko je bila i koliko je osporavana i danas. Verujem da bi se i Ković, Marković i njihov duhovni preteča Jeremija Mitrović, pisac jednog otrovnog članka o „Vidovdanu i časnom krstu“ (objavljenog 1977. godine u Jugoslovenskom istorijskom časopisu) uzdržali od toga da je proglase bezvrednom. Ali, Popović se, posle rekonstrukcije geneze kosovskog mita u XVIII i XIX veku, okrenuo prema nama bližem vremenu, da bi istražio transformacije kosovskog mita u XX veku, kad je on, po njegovom mišljenju, preinačen i pretvoren u „vidovdanski kult“, kad je došlo do „unutrašnjeg raslojavanja kosovskog mita“, kada je u prvi plan izbila nacionalna politika, kada je Lazarevo opredeljenje za nebesko carstvo postalo simbol mističnog nacionalizma, a Miloš Obilić preobražen u kosovskog osvetnika. „Tako se“, kaže Popović, „pod velom viših interesa nacije, koja se poistovećuje s apsolutom i preuzima dimenzije večnosti, stvara kult po kome je sve dozvoljeno, čak i nož.“

U ovom, završnom delu „Vidovdana“ nalaze se one upozoravajuće, opominjuće Popovićeve reči o opasnosti koje prete ljudima koji ne umeju da se oslobode mitova, reči po kojima je ova knjiga ostala zapamćena i cenjena i kod čitalaca koji nisu posebno zainteresovani za „književnu arheologiju“. Tu je i njegova, danas vrlo aktuelna pohvala kritičkog mišljenja, koju zato ovde navodim u celini: „Savremeno mišljenje, u osnovi kritičko, usmereno je i prema nama samima, to jest i prema avetima koje izviru iz nas, kao i prema fascinacijama i strašilima koje deluju iz zaostale sredine na čovekovu svest. Nemamo razloga da se plašimo njegove ‘sive’ kritičko-naučne logike, niti da se ustežemo pred argumentima koje nam ono nudi. Istovremeno mač i bedem, ono može biti i odbrana od svih onih opasnosti koje u kulturno i duhovno nezrelim sredinama vrebaju sa svih strana, ugrožavajući čovekov duhovni integritet“ .

Dakle, mogućno je da Miodrag Popović nije mnogo znao o sicilijanskom Vitu kod Srba, ali to mu ni malo nije smetalo da napiše naučno značajnu, intrigantnu, i danas neobično aktuelnu knjigu o kosovskom mitu kod Srba, tako da ja, pročitavši ovaj Markovićev članak s latinskim naslovom, mogu samo da ponovim svoje mišljenje da je „Vidovan i časni krst“ knjiga za sva vremena ili, kako bi Marković rekao, liber temporum omnium.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari