Sevdalijski lűk: Lični stav Damira Uzunovića

Nije me bilo nekoliko dana; sjedam za radni stol i otvaram inbox sa pristiglim porukama. Prvo čitam onaj sa imenom Dragoslav Dedović – beskrajno drag čovjek, iz vremena humanizma i renesanse, kapitalan pjesnik, pisac, novinar, prosvjetitelj; na povratku iz Leskovca u Sarajevo prošli smo kroz Beograd i ostavili ga na Banovom brdu gdje ima stan.

Na književnom festivalu u Leskovcu je između ostalog predstavio naše romane: Goranov roman (Goran Samardžić) – Šumski duh i moju trilogiju – Ja sam, što je ujedno bilo prvo i jedino predstavljanje te trilogije u Srbiji. Šalje nam slike sa festivala: Goran i ja stojimo sa lijeve i desne strane spomenika Tomi Zdravkoviću – na šetalištu uz rijeku Veternicu, zatim poziramo uslikani ispred kafea Promenada i Šajkače (novi šoping centar stiliziran poput te kape pa ime dolazi odatle), onda idu slike iz kafane Havana (Dedović je zove Hajvana) ispred mene Moravska salata (svježi paradajz, oguljene pečene paprike, bijeli luk, zejtin, peršin izmiješani u zdjeli) i na kraju slike iz Dublin puba gdje se odvijala većina programskog sadržaja književnog festivala. U posebnom, tekstualnom emailu Dedović je napisao nekoliko rečenica:

Dobri moj Damire,

odoste vi, a potom Glorija za Leskovac, sin za Keln. Miholjsko je ljeto i ja se vraćam svom prirodnom stanju – melanholiji…
Baš sam ponosan da sam vas doveo u Leskovac, znao sam da će da ti se svidi – ima tu duše, naposlijetku, to je važna tačka na Dvornikovićevom sevdalijskom luku…

U dodatnom emailu šalje link na Sašu Stojanovića Čarlija, nezamjenjivog organizatora svih sedamnaest izdanja ovog slobodarskog festivala, da na miru pregledam video i prisjetim se izlaganja Dubravke Stojanović, Ivana Čolovića, Dragoslava Dedovića na temu: Izmedju „Orijentalizma“ Edvarda Saida i „Imaginarnog Balkana“ Marije Todorove. Pokrećem video, u jednom trenutku Ivan Čolović govori: „Diskurs je moć, nešto što konstruiše stvarnost; diskurs ne govori o stvarnosti (kako to ljudi brkaju, op.a), on stvarnost pravi, konstruira…“ Istine koje izgovara Čolović na tako jednostavan način uzimaju se velikim, supenim kašikama.

Pomislim da je Marija Todorova, iako odsutna, zvijezda i ove večeri i sjetim se kako me je ljetos na festivalu Bookstan u Sarajevu, prije javnog nastupa bez imalo srama upitala: „Ima li negdje WC da promijenim pocijepanu hulahopku!“ – kakva velikanka.

Na prvoj stranici njenog sada već kultnog Imaginarnog Balkana koja je jedna od najcitiranijih studija o Balkanu i svemu onome na šta se taj pojam odnosi, bez obzira da li mu je u centru ili na periferiji, Todorova je zapisala: „Mojim roditeljima, od kojih sam naučila da volim Balkan, bez potrebe da se njime ponosim ili da ga se stidim“.

Nakon sesije, kamera to nije zabilježila, prišla mi je Dubravka Stojanović i pokazala na ekranu svog mobitela breaking news da je Izrael objavio rat Palestincima! Zapisujem u svoju bilježnicu: Na dan predstavljanja mog romana u Zagrebu – 24. februar 2022, Rusija napala Ukrajinu, na dan predstavljanja romana u Srbiji – 7. oktobar 2023, Izrael napao Palestinu, gdje god da se ta nesretna zemlja nalazi.

Emailovi ne prestaju dolaziti: u jednom se otvaraju slike južnomoravskog krajolika – autoput od Leskovca prema Beogradu; Dedović prstom pokazuje u planinski masiv sa desne strane – Stara planina; sa bugarske strane ista planina zove se Balkan – tada sam ga prvi put vidio i kroz prozor auta skoro dodirnuo.

Ispod planine planduju plastenici čuvenih leskovačkih paprika svih boja i veličina, pojeo sam ih u kafeu Havana u ogromnih količinama; u apstinenciji od crvenog mesa koja kod mene traje već dva desetljeća, objašnjavao sam dragim domaćinima sa vrlo malo uvjerljivosti da sam vegetarijanac koji jede ribu.

Nisu imali puno komentara, u tom izrazito mesnom kraju gdje spremaju meso na svaki mogući način, željeli su da ugode gostu kakvu god želju da ima, ali najradije bi rekli: Pošao bez k… u svatove. Ribu mi je na molbu veoma susretljivog gazde kafane našao jedan simpatični Rom i ja se nisam sjetio da mu ostavim bakšiš iako je po njega došao, pa neka mi se oprosti.

Sve su to bile fotografije sa čuvenog sevdalijskog lűka kako ga je označio zaboravljeni etnopsiholog Vladimir Dvorniković u svojim studijama o jugoslovenskoj duši. Uzeo sam sa police knjigu Imaginarni Balkan, pogledao u index i bibliografiju i zaključio da je velika šteta što ga Todorova nije imala kao referencu.

U jednom svom novinskom tekstu Dedović je ovako zapisao:

Dvorniković je potpuno uveren da melos i ritam najneposrednije izražavaju strukturu čovekove psihe te da su melanholičnost i ekstremna strasnost psihološki blizanci. Dokaze za ove teze pronašao je putujući linijom koju će docnije nazvati sevdalijski lűk – od Bosne preko Južne Srbije do severne Makedonije (Sarajevo – Vranje – Skoplje).

U inboxu, na dnu, bio je boldiran još jedan nepročitani email – stigla mi je draga poruka od urednice Dubravke Vujanović. Odštampala je plakat i šalje ga u prilogu za predstojeći sajam knjiga u Beogradu; na plakatu je između devet fotografija autora, učesnika u njenom tekstualnom pojektu Komšije i moja fotografija, iako nisam birao to društvo. Jedan, meni posebno drag autor sa tog plakata, ima već dvadesetak dana, više nije među nama – Jagoš Marković.

Na Balkanu se još uvijek brzo nestaje; pomislio sam kako ta fotografija više nije ista, da na neki način nije ni tačna i da se sada mora uokviriti.

Posvećujem ovaj tekst onima koji su otišli od nas – mome sinu, osobama koje pominje Dedović u svom emailu, i onima od kojih smo mi otišli – ljudima književnog festivala, tročlanom orkestru kafane Havana – gitara, harmonika, klarinet, i sitnom, simpatičnom Romu sijede kose, u crnom džinsu, kojeg je gazda zamolio da samo za mene, sa nekog tajnog mjesta donese svježu pastrmku.