Borba za ulazak u politički harem

Autor ovih redova dosad nije sudjelovao u stranačkom životu zbog prirode posla i statusa izbjeglice koji nalaže da nije pristojno padati u stranačke zanose u zemlji domaćina. Međutim, nedavno dobijeni status državljanina Srbije probudio je i u meni stari nacionalni instinkt i sa nestrpljenjem čekam svoje prve izbore. Pa čak uzimam slobodu da u predizbornom vremenu iznesem i svoje mišljenje o stranačkom životu u Srbiji. Prvenstveno u cilju ličnog doprinosa u unapređenju demokratije u Srbiji, ali i sa neskrivenom željom za zadobijanjem statusa političkog analitičara. Ova je želja razumljiva, ako se zna da u širem okruženju ovakvu ambiciju nema jedino moja najstarija tetka.

Sadašnji stranački odnosi veoma podsjećaju na zbivanja oko harema Sulejmana Veličanstvenog. Svi se bore za poziciju bliže njegovom krevetu, ima mnogo spletki, glasina, prevara, iznevjerenih veza, novootkrivenih ljubavi i razočaranja. Izvan spavaće sobe se ređa galerija ratobornih vezira koji samo pričaju o skidanju glave, gaženju protivnika, hapšenjima ili osvajaju novih teritorija. Na sličan način komuniciraju i naši stranački prvaci. Uglavnom ljubavna i ratna terminologija. Ovdje se politički protivnik mrzi više nego što je to normalno. Posebno opasno djeluju zastrašivanja koju vlast sprovodi nad opozicijom koristeći privilegije moći. Efekt ove strategije je snažan i uspijeva postići cilj, ali kratkotrajno, jer se nijedna takva politika nije pokazala održivom.

Konkretno, sadašnja garnitura vlasti, a posebno premijer i vicepremijer, postavili su ljestvicu za skok mnogo više od prethodnika i više su zasad preskočili nego su prethodne garniture i nagovještavale da će pokušati. Pretpostavljamo da je ovaj skok rezultat posvećenosti i državničke racionalnosti. Ovaj rezultat, međutim, može biti trajno zapamćen jedino u slučaju ako suparnik dobije mogućnost da predloži i postigne više i bolje od toga. Ako se propusnost zaustavi a vlast preorijentiše na čisto održanje – ona brzo postaje subjekt vlastite obmane. Koja ne može dugo trajati, jer podrška koja se oslanja na emocije očaja ili nade uglavnom nije stabilna. Vlast će kad tad izgubiti izbore od razočaranih birača, a nova garnitura, dotad gažena i ponižavana, prvenstveno će nastojati prikazati rezultate prethodne vlasti kao promašaj, slabost pa i izdajstvo. Potom će i oni, kad dođu na vlast, pokrenuti nekoliko reformatorskih poteza i velikih hapšenja, a onda se svom snagom posvetiti glavnom poslu – uništavanju opozicije. Rezultat ove obrnute dijalektike je vidljiv na ovdašnjoj političkoj sceni kojom decenijama vladaju isti ljudi, čija je jedina vještina da znaju ili vješto galamiti ili skupljati glasove birača.

Zato je osnovno pitanje da li izaći na prvo glasanje. Glasaću, ali pod mojim uslovima. Recimo, ako se pojavi stranački lider koji će jasno i konkretno odgovoriti na pitanje šta planira uraditi sa javnim sektorom u Srbiji i kako misli ukinuti stalni krug zaduženja države zbog namirenja budžeta. Već odgovor na ovo pitanje zaslužuje moj glas. I pride nagradu, poput Nobelove.

Glas će dobiti lider koji će razotkriti mehanizme privatizacije koja je ovdje bila usmjerena na uništenje kapitala. Nekako se podrazumijeva da privatizacija nije bila sama sebi cilj, već je bila sredstvo za postizanje efikasnosti kapitala. Logika kapitala je nešto veoma važno čemu je onaj veoma cjenjeni filozof u Evropi posvetio svoju najznačajniju, ali i slabo pročitanu knjigu. Za koju još ovdje misle da se zove „put u sretnije društvo“ ili tako nešto. Polupismeni tajkuni su uobrazili da je privatizovani kapital nešto kao ordenje koji država dodjeli zaslužnima, da bi oni postali velike gazde. Nije zato čudo što je kapitalu udobnije u podržavljenom PKB nego u nekim od privatizovanih fabričkih hala. Navodni poklonici slobodnog tržišta od takvog PKB-a pokušavaju napraviti skandal. Mada takvih socijalnih ili državnih preduzeća ima dosta u Evropi. Ako zavirimo iza naličja slobodnog tržišta bogatih zemalja, vidjećemo da su njihovi političari tržišnu utakmicu pažljivo smjestili u domaći nacionalni okvir.

Pažnju će zaslužiti i stranački prvaci koji će umjesto o spektakularnim hapšenjima izložiti jasan plan rekonstrukcije policije i sudstva. Za koje će hapšenje dilera i suđenje tajkuna biti redovan posao, a ne podvig. Od Evrope se o ovom važnom državnom sektoru može mnogo toga naučiti. Zapravo, svi znaju što treba uraditi sa kriminalom i korupcijom, ali se svako od stranačkih lidera na kraju se zapita – „Čemu sam osvajao vlast ako je ne mogu pomalo zloupotrijebiti?“ Kad nema mogućnosti zloupotrebe ni poklonjene pare nisu interesantne za ministarske kabinete. Glasaću stoga za one koji će mi objasniti zašto još uvijek nije ni dinar potrošen iz sredstava Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja izbjeglica u okviru kojeg je još prije dvije godine Srbiji namijenjeno oko 300 miliona evra. Da li zato što su ova sredstva strogo namjenski usmjerena pa nema mogućnosti da neki ministar, kao što je prošli put uradio Veljo Ilić, uzme po svojoj volji desetak miliona evra i potroši u neke druge namjene.

Glas od mene ne mogu dobiti oni koji će nacionalističku prošlost protivnika uzeti kao važan argument zbog kojeg oni trebaju doći na vlast. Neće oni dobiti ni podršku izvana, jer za naklonost moćnih saveznika nije važno da li mačka bijela ili crna, važno je da ulovi što više miševa – za njih. Glas ne mogu dobiti ni uobraženi liberali koji svoje evropijanstvo dokazuju upornim svakodnevnim traganjem za srpskim nacionalizmom, kao da je on svojstven samo ovom narodu. Pritom, navodni poklonici liberalizma još ne shvataju da je zapravo nacionalizam veoma vezan uz sadašnji liberalizam. Nažalost! Glas ne mogu dobiti i demokratski šarmeri koji se opušteno u raskopčanim košuljama druže sa ljudima koji su dobar dio životne energije posvetili besmislenom tužakanju njegovog naroda. Ležerna prostodušnost kao državnički stav nije baš na cijeni u međunarodnim odnosima, pa ni kod vlastitih birača.

Na kraju i par savjeta stranačkim prvacima. Prvenstveno sadašnjim vlastima da osvježe kadrove ljudima koji imaju stav i nisu skloni da za nekog lidera glasaju sto posto. I koji ne misle da su Srbi objektivno najbolji narod na svijetu. A opozicija da se kloni kiselih, mrzovoljnih intelektualaca koji smatraju da su Srbi objektivno najgori narod na svijetu, kojeg samo oni mogu prosvjetiteljski uzdignuti. Dobar savjet za stranačke prvake jeste i da ne slušaju ozbiljno svakog analitičara. Ustvari, za svaki slučaj neka poslušaju savjet Vesne Pešić. I da ne nastavljaju sa manipulisanjem izbjeglica, onih sa državljanstvom i bez državljanstva, jer zajedno sa bližom i daljom rodbinom, kumovima, zemljacima i drugom svojtom koja ih je prihvatila, ima ih više od milion.

Autor je direktor Regionalnog razvojnog servisa