Grčka i Grci stoje na raskrsnici. Ili možda više i ne stoje, možda su prelomili da siđu sa dosadašnjeg puta?

Najsvežiji događaji kao da potvrđuju mračna predviđanja profesora Semjuela Hantingtona iskazana još devedesetih godina prošloga veka („Sukob civilizacija“) da balkanski narodi (najpre apostrofirajući tu Grčku kao članicu EU) civilizacijski ne pripadaju Zapadu, te da će se pre ili kasnije uvideti da oni moraju otpasti. Kao „civilizacijsku granicu“ profesor je predložio uglavnom liniju podele Rimskog carstva na Istočno i Zapadno iz IV veka. Hantington je zbog ovoga bio prilično emotivno kritikovan od strane mnogih grčkih intelektualaca koji su se našli uvređeni u svom modernizacijskom i evropocentričnom ponosu.

Pogledajmo sada majske (propale) izbore u Grčkoj. Odjednom je „idealni“ dvopartijski sistem u kojem su jednom pobeđivali „socijalisti“ (PASOK), a drugi put „demokrate“ (Nova demokratija), sistem ustoličen 1974. godine sa padom vojne hunte, zakomplikovan ozbiljnim prodorom do sada marginalnih krajnje levih ili krajnje desnih partija i koalicija. Za srpske evroskeptike i „levičare“, to je ohrabrujući znak osvešćivanja naroda, njegovog krika protiv svetskog lihvarskog sistema, uzleta levice… Jednom rečju: progres, otpor, revolucija! Tako ga i hvale kod nas počev od nekih opskurnih anarhosindikalističkih biltena do tiražnih tabloida.

Pogledajmo sada najogoljenije stvarima u oči. I Grčka je poput ostalih balkanskih nacija u nastajanju tokom XIX stoleća patila od „dečjih bolesti nacionalizma“, iskazanih u maniji sopstvene veličine i spremnosti da se i „sa crnim đavolom legne za dobrobit nacije“ ( misao Nikole Pašića ). Pa naravno, Fausta nikada nije manjkalo, a Mefistofelesi pletu svoju mrežu. Grčki nacionalizam je iskonstruisao da su savremeni Grci neposredni potomci ne samo srednjovekovnih Romeja/Rimljana u Istočnom rimskom carstvu („Vizantinac“ i „Vizantija“ su izmišljeni termini novovekovne nauke jer stanovnici te države sebe nikada tako nisu nazivali! ), već su njihovi koreni dublji, sežu još u Antiku. Oni su ni manje ni više potomci antičkih Helena, u njihove pretke spadaju Perikle, Leonida, Platon, Sokrat, Evripid, a ako ćemo da stavimo ruku na srce, čak i olimpski bogovi od Zevsa do Dionisa. Sve su to Grci, svojta ovih današnjih što prodaju giros i sladoled turistima! I kad se tako stvari postave, onda naravno nastupa „megali idea“, a to je da „oslobodimo“ Konstantinopolis i obnovimo „Vizantiju“ zapravo Rim koji bi postao etničko grčko carstvo!!! Da sulude ideje!!! Ali ona je nadahnjivala pokolenja Grka do grčko-turskog rata dvadesetih godina prošloga stoleća! Danas se samo možemo iščuđavati toj političkoj nerealnosti i megalomaniji. Koliko je to izvlačenje linije kontinuiteta sa helenstvom i antikom jedna iskonstruisana propaganda grčke buržoazije i inteligencije, vidi se po tome što su putopisci iz Evrope koji su početkom XIX veka pohodili Atinu, pa zapitkivali čobane koji su čuvali ovce u ruševinama Akropolja „šta je to?“, „čije je to?“, odgovarali da su to „nečista mesta“, staništa đavola, koja su sagradili pogani ljudi koji su se klanjali idolima, obožavali demone i praktikovali pederastiju. Pre nego je pobedila humana religija Božjeg Sina koji postrada za sve na krstu. I tadašnja pravoslavna crkva odbacivala je da Grci imaju bilo šta zajedničkog sa sramnim paganima kojima se na svu sreću seme zatre. Sveštenstvo je podsticalo rušenje ionako dotrajalih antičkih hramova i tada nikome nije padalo na pamet da su Grci etnički i duhovno kontinuitet sa tim sramnim gadovima antike. Sa stvaranjem nacionalne države, sve je to izmenila skorojevićka potreba da se potraži visoko poreklo u prošlosti (što uvek prija) kako bi se time legitimisali politički ciljevi u sadašnjosti.

Od samog svog stvaranja pa do danas Grčka se pokazala kao prezadužena i neefikasna država. Od „velike ideje“ stiglo se do „velikog duga“. Time je i simbolično zaokružen jedan krug neuspešne nacije i neuspešne države. (I druge balkanske države su takve, uključujući i Srbiju, što će se ubrzo pokazati kad dođe čas da se i ovde izađe na sredu sa finansijskim bilansom.) Zaista, ničeg levičarskonaprednog i antiimperijalističkog nema u ovom naglom zaokretu „biračkog tela“ na grčkim izborima. Prosto, malograđanin – ćifta se uznemirio jer više ne može da trpa robu u svoj potrošački ceger. Nema više života na velikoj nozi. I sada misle da mogu trikom da izbegnu otplatu duga: izabraćemo neku novu vladu koja će prosto da proglasi ništavnim sve prethodno preuzete finansijske obaveze, pa će tako poverioci dobiti šipak! Samo kada bi to tako moglo. Nisu ni poverioci naivni. Prevejane su to zmije. Nije njima zbog opraštanja tih (za njih) pišljivih 300 milijardi evra, već što tako nešto može da predstavlja sablazan, loš primer kojim mogu i drugi da krenu.

Ničeg revolucionarnog nema u političkom zaokretu javnog mišljenja u Grčkoj, to će pre biti ono što je Lenjin pogrdno nazivao „sitnoburžoasko buntovništvo“. Jer, ko je bio levičar u Grčkoj i koliko je ta levica dobijala na izborima do skoro? Biti komunista/ levičar u Grčkoj bilo je veoma nepopularno, jer su u svesti naroda predstavljali dvostruko anatemisanog vraga: klasnog i nacionalnog. Klasnog, kao i svuda u kapitalističkom svetu, a nacionalnog, jer su grčki komunisti predvodili jednu od zaraćenih strana u građanskom ratu 1945 – 1948. godina, onu koja je iz taktičkih razloga priznala pravo Makedoncima-Slovenima u Egejskoj Makedoniji (Severna Grčka) na samoopredeljenje, što je smrtni greh za svakog nacionalistu koji se rukovodi načelom: tuđe hoćemo, svoje ne damo. Svi bi hteli da okupe u „maticu“ svoje koji žive u susedstvu, ali neće da priznaju pravo na samoopredeljenje drugim narodima koji su u njihovim granicama. Suverenitet je novi bog, izmišljen umesto starih detronizovanih bogova. Grčki levičari zapravo sada čine smrtni greh svakog levičara: oni jašu na pastuvu nacionalizma. Potpuno je ista retorika grčkih levičara i desničara koji neprijatelja traže u Nemačkoj i Nemcima. Oni ih izrabljuju, cede. (Pitanje je hoće li običan nemački turista hteti da u takvoj klimi letuje u Grčkoj? )

Konačno, ukoliko Grčka napusti evrozonu i vrati se na nacionalnu valutu, time njeni dugovi neće biti izbrisani. Oni i dalje ostaju u svoj svojoj veličini i sjaju, samo što će biti teže vraćati ih u uslovima kada nemate konvertibilnu valutu, već novac podložan inflaciji. I nemate iza sebe jednu tako moćnu zajednicu država poput EU.

Autor je književnik iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari