Lica i naličja dobitnika Nobelove nagrade

Kao i svakog 10. decembra, na dan smrti švedskog hemičara Alfreda Nobela (1833-1896), dok se svijet bude intenzivno pripremao za proslavu Božića i Nove godine, u Stokholmu i Oslu će se održati jedna od najprestižnijih i najprepoznatljivijih svjetskih svečanosti – dodjela Nobelovih nagrada. U Stokholmu će se okupiti naučnici, ekonomisti i književnici, a u Oslu mirotvorci. Švedski kralj će u Stokholmu uručiti Nobelovu nagradu za fiziku, hemiju, medicinu, ekonomiju i književnost, dok će u Oslu predsjednik Norveškog Nobelovog komiteta uručiti Nobelovu nagradu za mir. Imena laureata već su poznata: za fiziku John Clarke, Michel Devoret i John Martinis („za eksperimente koji su otkrili kvantnu fiziku u akciji“), za hemiju Susumu Kitagawa, Richard Robson i Omar Yaghi („za razvoj metal-organskih struktura sa složenim porama“), za medicinu Mary Brunkow, Fred Ramsdell i Shimon Sakaguchi („za otkriće u vezi s perifernom imunološkom tolerancijom“), za ekonomiju Philippe Aghion, Peter Howitt i Joel Mokyr („za objašnjenje gospodarskog rasta potaknutog inovacijama“), za književnost László Krasznahorkai („za ubjedljivo i pronicljivo djelo, koje, usred apokaliptičnog terora, potvrđuje moć umjetnosti“) i za mir Maria Corina Machado („za borbu za demokratska prava i slobodne izbore u svojoj zemlji“).

Tog svečarskog dana svijet će se podsjetiti na ono najbolje u čovjeku – znanje, stvaralaštvo i težnju da se svijet učini boljim i pravednijim mjestom za svakog čovjeka planete Zemlje. Tako je bilo i svih godina, počevši od 1901, koja je bila prva godina dodjele Nobelove nagrade za fiziku, hemiju, fiziologiju ili medicinu, književnost i mir. Ove nagrade Nobel je predvidio u svojoj oporuci. Ekonomija će tek 1968. godine, zahvaljujući Švedskoj centralnoj banci, dobiti svoje mjesto među nagradama. Ona je ustvari nagrada u spomen Nobela i dodjeljuje se počevši od 1969. godine.

Imena nobelovaca su zlatnim slovima urezana na prvoj stranici istorije čovječanstva. Kada čujemo riječ nobelovac, pred očima nam se ukažu likovi genijalaca: fizičari, hemičari i fiziolozi ili ljekari u bijelim mantilima, ekonomisti nagnuti nad računarima, pisci zaokupljeni dubokim mislima, mirotvorci koji mijenjaju svijet. Oni su, naizgled, kao bića s neke druge planete – ljudi koji stoje iznad svakodnevnih briga, posvećeni višem cilju, gotovo nestvarni. To je njihovo lice. Ali, znamo li šta se krije iza blistavog odsjaja Nobelove nagrade, koliko znamo o ljudskoj strani čovjeka koji stoji iza nje – šta znamo o njegovom naličju?

„DOPUNA“ GENIJALNOSTI

Iza imena dobitnika Nobelove nagrade i svečanih govora ipak se kriju ljudi od krvi i mesa: ljudi različitih interesovanja, različitih osobina i mana, različitih emocija i strasti… I različitog ambijenta u kojem su odrastali. Neki su, naime, odrastali u siromaštvu – čak bez tekuće vode i struje u kući u kojoj su živjeli, a neki su odrastali u raskoši i bogatstvu – ni ptičijeg mlijeka im nije nedostajalo. Upravo ta druga, najčešće manje poznata strana – to naličje dobitnika Nobelove nagrade – otkriva nam koliko su putevi do genijalnosti različiti i koliko iza svakog od tih imena stoji priča koja nadilazi i samu nagradu. Otkriva nam da upravo u spoju njihove veličine i ljudskosti leži njihova prava vrijednost. Pa hajde da s naličja pogledamo neke od dobitnika Nobelove nagrade. Za početak ćemo uzeti dvojicu ovogodišnjih nobelovaca, čije se naličje ogleda ponajprije u ambijentu u kojem su odrastali.

Hemičar Omar Yaghi je odrastao u glavnom gradu Jordana Ammanu, u vrlo skromnim uslovima i u mnogobrojnoj porodici ne baš obrazovanih roditelja, palestinskih izbjeglica. Živjeli su u maloj kući, koja nije imala ni tekuću vodu ni struju. Ionako skučeni prostor u kući morali su dijeliti sa stokom koju su uzgajali. Upravo je njegovo djetinjstvo, obilježeno oskudicom, probudilo u njemu radoznalost i želju da razumije svijet oko sebe. I gle čuda: Yaghi je odrastao u kući bez vode, a danas je tvorac tehnologije koja hvata vlagu iz zraka, što je ključno za rješavanje globalne krize vodosnabdijevanja. NJegovo naličje nam govori da izuzetnost ne zahtijeva savršene uslove, da čovjek i u skromnosti može naći inspiraciju za stvaralaštvo – ponekad su upravo najteži počeci početak najvećih preobražaja. I još nešto: njemu je, kako sam kaže, nauka postala hobi, a ne samo profesija.

S druge strane, ekonomista Philippe Aghion je odrastao u Parizu u umjetničkom okruženju – njegova majka je bila osnivač jedne čuvene modne kuće, čiji su saradnici bili mnogi svjetski poznati dizajneri. U takvoj sredini, u svijetu umjetnosti i mode, Aghion je naučio da je kreativnost osnova svakog stvaranja u ekonomiji, jednako kao i u modi. Tu naučenu lekciju je kasnije prenio kao objašnjenje povezanosti kreativnosti i ekonomskog rasta. NJegovo naličje nam govori da nauka ne mora biti hladna i stroga – ona može biti jednako kreativna i slobodna kao i umjetnost.

ALBERT EINSTEIN: PRVI MEĐU JEDNAKIMA

Najzvučnije ime među nobelovcima je, bez ikakve dileme, Albert Einstein, simbol genijalnosti. Kao učenik u školi bio je daleko od slike poslušnog učenika. Smatrao je da mu škola guši radoznalost. Bio je tvrd orah profesorima. Jednom je bio i izbačen iz razreda jer je „ometao disciplinu“. Govorio je da ne podnosi da me neko govori šta da misli. Slobodne trenutke rado je provodio na jezeru, gdje je jedrio, iako nije znao plivati. Pod nebom, na vodi, pronalazio je ravnotežu između tišine prirode i vlastitih misli. Bio je i izuzetno muzički nadaren – svirao je violinu. Govorio je da su mu „najveće radosti u životu dolazile iz violine“. Smatrao je da mu muzika pomaže da razmišlja. U fokusu mu takođe bile umjetnost i religijska filozofija.

Često se posvećivao dokolici – sanjario je. Govorio je da je mašta važnija od znanja; „Znanje je ograničeno, dok mašta obuhvata cijeli svijet“. Na primjedbe da previše sanjari, odgovarao je da su najveća otkrića rođena upravo iz dokolice – iz onih trenutaka kada se čovjek usudi misliti bez ikakvog cilja. Einstein je, da podsjetimo, Nobelovu nagradu za fiziku dobio 1921. godine, ali ne za teoriju relativnosti, po kojoj je najpoznatiji, nego za objašnjenje fotoelektričnog efekta, koje je doprinijelo razvoju kvantne fizike. Einstein je sinonim za izuzetnu inteligenciju ljudskog bića.

Ni Winston Churchill, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1953. godine, ne može se pohvaliti učenjem u djetinjstvu. Bio je spor, nezainteresovan, često bez motiva, neposlušan – sklon nevoljama sa školskim pravilima. Kasnije, kada je odrastao, izrastao je u nespornog političara, vođu i književnika. Ipak, kao sredovječan čovjek, počeo je da se zanima i za slikarstvo. Naslikao je više od 500 slika, uglavnom pejsaža i morskih prizora. Svoj veliki autoritet Churchill nije izgradio na akademskom uspjehu (jer mu nije bio sklon), nego na nečemu mnogo drugačijem i dubljem: na snazi svojih govora, djela i životnog iskustva. Nobelovu nagradu dobio je ne za politiku, nego za svoje istorijske spise i govore, u kojima je riječ postala oružje dostojno vojske.

Na prvi pogled, nauka i sport djeluje kao dvije potpuno različite oblasti – jedna traži mir, promišljanje i analitičnost, dok druga podrazumijeva brzinu, pokret i fizičku spremu. Ipak, brojni primjeri pokazuju da su naučni um i sportski duh često sjedinjeni u istom čovjeku. I među nobelovcima ima takvih primjera. Recimo, danski fizičar Niels Bohr, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1922. godine (za revolucionarni model atoma), bio je strastveni sportista i nastupao je kao golman u jednoj fudbalskoj ekipi. Često je isticao da su mu disciplina, strpljenje i timski duh iz fudbala pomogli u naučnom radu. Bio je svjestan da fizička sprema i mentalna koncentracija nisu dva odvojena svojstva, već dijelovi iste cjeline. NJegova sposobnost da u jednom danu bude prije podne na fudbalskom terenu pred publikom, a poslije podne u sobi u tišini razmišljanja, najveći je sjaj njegovog naličja. Zanimljivo je da je i Nielsov sin Aage takođe Nobelovac – 1975. godine dobio je Nobelovu nagradu za fiziku, kao i njegov otac.

Još zanimljiviji primjer, kada je u pitanju veza nobelovaca sa sportom, je britanski mirotvorac Philip J. Noel Baker, koji je 1959. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. U mladosti je bio atletičar-srednjeprugaš. Nastupao je na Olimpijskim igrama 1920. godine u belgijskom gradu Antwerpenu. U trci na 1.500 m osvojio je srebrnu medalju. Pored bogate političke karijere u Velikoj Britanijii, imao je i bogatu međunarodnu političku karijeru: između ostalog, pomagao je u izradi Povelje UN. Bio je i profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Londonu. Srž njegove diplomacije i aktivizma bilo je razoružanje (autor je i nekoliko knjiga iz ove oblasti). Upravo je i Nobelovu nagradu dobio za svoj doprinos međunarodnim naporima za mirno rješavanje međunarodnih sukoba i razoružanje.

Iako je Marie Curie ostala upamćena kao prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu i jedina osoba kojoj je to uspjelo u dvije naučne oblasti, njeno naličje otkriva jednako mnogo toga kao i njena naučna postignuća. U Poljskoj, u kojoj je odrastala, pohađala je „podzemni univerzitet“, jer tada ženama gotovo da nije bio dozvoljen pristup visokom obrazovanju. Kasnije, u Parizu, u skromnim životnim uslovima, balansirala je između porodice, studija i istraživanja. Iako je bila izložena opasnostima radijacije, kojom se naučno bavila, utjehu je nalazila u muzici (svirala je klavir), prirodi i jednostavnim trenucima šetnje sa suprugom fizičarom Pierrom. Ti mali rituali, jednostavni i ljudski, pomagali su joj da održi snagu duha i koncentraciju za svoja revolucionarna otkrića. Ona je, da podsjetimo, 1903. godine dobila Nobelovu nagradu za fiziku (za istraživanja radijacije), koju je dijelila sa suprugom Pierrom i još jednim fizičarom, a 1911. godine samostalno je dobila Nobelovu nagradu za hemiju (za otkriće polonijuma i radijuma). Zanimljivo je da je, pored supružnika Curie, još jedan član ove porodice dobio Nobelovu nagradu – njihova kćerka Irčne. NJoj i njenom suprugu je 1935. godine dodijeljena Nobelova nagrada za hemiju. Porodica Curie je tako najpriznatija Nobelova „dinastija“.

Još jedna žena dobitnica Nobelove nagrade ima specifično naličje koje valja pomenuti. To je Rita Levi Montalcini, italijanska neurobiološkinja. Ona je, tokom fašističke zabrane Jevrejima da se bave bilo čime (posebno naučnim radom), nastavila da eksperimente vrši u svojoj spavaćoj sobi te improvizovanom laboratoriju u podrumu i seoskom zaklonu, riskirajući time slobodu pa i život. Nakon rata je u SAD nastavila je svoja istraživanja nervnog tkiva. Nobelovu nagradu za medicinu dobila je 1986. godine – za revolucionarno otkriće nervnog faktora rasta. Bila je poznata po neiscrpnoj energiji, ali i po dostojanstvu i eleganciji – čak i u laboratoriji nosila je sofisticirane haljine i nakit, a frizura joj je uvijek bila uredna. Time je jasno pokazala da intelekt i naučna strast mogu ići ruku pod ruku s dostojanstvom i unutrašnjom snagom. U nauci je ostala aktivna sve do duboke starosti. Govorila je da njeno tijelo stari, ali ne i njen um. Doživjela je duboku starost – čak 103 godine.

NIKO KAO RABINDRANATH TAGORE

Ako bi se među nobelovcima trebao izabrati onaj koji je bio najsvestraniji, onaj čiji je obim interesovanja bio najveći, ne bi trebalo biti dileme ko bi to mogao biti. To je, bez ikakve sumnje, Indijac Rabindranath Tagore, koji je 1913. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. On je prvi neevropljanin i prvi Azijat koji je dobio Nobelovu nagradu. Pisao je pjesme (napisao ih je više od 2.000), romane, dramske tekstove, kratke priče (smatra se utemeljivačem indijske kratke priče), eseje te filozofsku i društvenu prozu. Napisao je i tekst te muziku za himnu Indije i himnu Bangladeša. Obje himne su i danas himne ovih zemalja. Iako nije imao formalno slikarsko obrazovanje, Tagore se bavio i slikarstvom. Iza njega je ostalo preko 2.500 slika i crteža. Ostao je upamćen i kao reformator obrazovanja i društveni mislilac. Mnogo je putovao. Posjetio je preko 30 zemalja na pet kontinenata. Polovinom novembra 1926. godine bio je u posjeti Kraljevini Jugoslaviji, gdje je na Univerzitetu u Beogradu održao dva predavanja. Tagore je još za života postao istinska legenda, prije svega u Indiji.

NEPRAVDE – MATEMATIKA I NIKOLA TESLA

Kada se govori o Nobelovoj nagradi i nobelovcima, bilo da se gleda s lica ili, kao u našem slučaju, s naličja, grijeh bi bio ne pomenuti matematiku i Nikolu Teslu. Jer, niti se matematika nalazi među naučnim disciplinama za koje se dodjeljuje Nobelova nagrada, niti se naučnik Nikola Tesla nalazi među dobitnicima ove nagrade.

Kao što u Nobelovoj oporuci nije bilo ekonomije, tako nije bilo ni matematike. Nepravda prema ekonomiji ispravljena je 1968. godine, ali nepravda prema matematici nije nikada. Danas ovo „prazno mjesto“ kod Nobelove nagrade simbolički popunjava prestižna Abelova nagrada za matematiku. Ipak, matematici je mjesto među Nobelovim nagradama. Ona je, iako apstraktna i formalna, takođe nauka: bazira se na logici i dokazima, služeći kao nevidljivi temelj prirodnim i tehničkim naukama. U filozofiji se matematika opisuje kao „kraljica i sluškinja u nauci“ – nezavisna i samostalna, ali i neophodna svima.
Nikola Tesla, za mnoge najveći izumitelj 20. vijeka, jedan je od najfascinantnijih i najkompleksnijih umova moderne nauke.

Njegova priča s naličja otkriva briljantnog izumitelja snažne intuicije i čovjeka koji je živio gotovo asketski, opsjednut svojim idejama i potpuno posvećen naučnom radu. NJegovi izumi – od naizmjenične struje i indukcionog motora do bežičnog prenosa električne energije – oblikovali su modernu tehnologiju i svakodnevni život ljudi. Njegov život bio je mješavina vizije, usamljenosti i neobičnih navika: radio je po noći, hranio se skromno (gotovo ritualno), vjerovao u numerologiju, izbjegavao društvo. Bio je izvan akademskog sistema i pomalo buntovnik u izvjesnom smislu riječi. Imao je sukobe, posebno s Thomasom Edisonom – navodno je odbio ideju da Nobelovu nagradu dijeli s njim. Međutim, ni Edison je nije dobio. Ipak, u Teslinoj usamljenosti i ekstremnom fokusu leži njegova veličina: čovjek čistog intelektualnog napora, čija je najveća nagrada bila uticaj na svijet, a ne institucionalno priznanje. Pamtiće se kao čovjek koji je čovječanstvu dao više nego što je ono bilo spremno priznati u njegovo vrijeme. Bilo je i istoriji Nobelove nagrade i nepravdi, ali je nepravda prema Nikoli Tesli vjerovatno najveća.

IMA I NAŠIH

Na kraju ovog kratkog predstavljanja nekih Nobelovaca s njihovog naličja, predstavićemo i jednog nobelovca koji je naše gore list. Dakako, riječ je o posljednjem nobelovcu s naših jugoslavenskih prostora – Ivi Andriću, koji je 1961.godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Iako je on poznat prije svega po svojim romanima u kojima je u prvom planu Bosna i Hercegovina, iza njegove književne veličine krije se čovjek skromnih navika. U mladosti je volio fudbal. Bio je diplomat u raznim evropskim prijestonicama. Mada nije volio raskoš, volio je lijepa odijela. Bio je i humanitarac, tako da je i dio novca koji je dobio uz Nobelovu nagradu donirao za biblioteke u Bosni i Hercegovini. Priče koje je stvarao nisu bile samo umjetnost – pisanje je za njega bilo misija i čin društvene odgovornosti.

I za sami kraj ove kratke priče o nekim nobelovcima s njihovog naličja, može se reći da ona pokazuje da njihova genijalnost nije samo rezultat znanja, niti je samo u titulama i nagradama, već i u njihovom životu u punom smislu te riječi – u ljudskosti prije svega, u igri, sumnjama, strastima i slabostimau, u radoznalosti, upornosti i hrabrosti… Pokazuje i da su istinski nobelovci oni koji ne samo da mijenjaju svijet, nego i inspirišu svijet da sanja, istražuje i stvara.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.