Metoda sačmarice i „mrtvaci“

Ona je jeftina propaganda kojoj nijesam sklon u borbi za trenutak slave na balkanskom intelektualnom tržištu. Pa ipak, sebe radi, pa i čitalaca Danasa radi, moraću da nevoljno odgovorim, iako ovaj tekst doživljavam kao vodu koja me ne kvasi. Moja (polemička) muka je dodatno uvećana time što neću moći zaobići intelektualno higijensko distanciranje, kojem bi i te kako bio rad. (Čak sam osjetio nijansu, možda griješim, i mržnje gromadnog Pakovića prema „južnjacima“, „provincijcima“.)

A on metodom „sačmarice“ pokušava da gađa razne uglove Milovana Đilasa preko Mirine knjige, ali ja sam odabrao par balina (mala kugla u balotama, prim. red.) koja su po meni krucijalne. U tekstu tj. preporuci čitaocima knjige Mire Bogdanović, osjetio sam nešto šekspirovsko. Vidio sam „mrtvaca“ i „mrtvace“ (to su Pakovićeve ideje) koji mogu da hodaju, sluđuju i prave dar-mar na beogradskom, srpskom intelektualnom tržištu i drugim tržištima.

Sumnjam da je Paković čitao moj tekst. A ako jeste razumjeo ga je kao u „krivom ogledalu“. Da pojasnim. U tekstu nijesam ništa drugo iznio osim jednu stvar u dubljem, sakrivenom značenju – da on (Mira Bogdanović) na leđa Milovana Đilasa pokušava da svali teret da je on uzrok naše (srpske, crnogorske i druge) postsocijalističke propasti jer je kao (ne)disident „zavlačio“ svakoga u Jugoslaviji i van nje „žvakom“ kako je on disident/konvertit i da nas je vodio iz kapitalizma u bezdušni kapitalizam. (Tezu hvali, iako je ona čak nepoštena.) Doduše, za razliku od Mire Bogdanović, smatra Milovana Đilasa i disidentom i konvertitom. Mira samo konvertitom. (U tekstu robuje socijalnoj formi. Đilas je „grebao“ ispod nje. Osjećao je dublje. Čak bunio se primjerom lične patnje. Veoma je malo takvih ljudi u nas i racionalnoj Evropi.)

Pri tome, tačno je da sam ovu (Mirinu) tezu nazvao drskom i to je pravo na moj naučni kvalifikativ. Drskost u nauci je nekad pozitivna, a nekad nije. Ja sam tezu iznio kao odbrambeni kvalifikativ prema Milovanu Đilasu. Zašto? Zato što su na Đilasu od 1954. godine, a naročito od 1957. godine (A. Ranković) pa sve do danas, „trenirali strogoću“ i „naučnu“ prostotu manje-više svi crnogorski, podgorički, srpski, beogradski itd. „intelektualci“ pa i Mira Bogdanović. Nazivali su ga najgorim imenima – ludak, manijak, šizofrenik, ubica, izdajica itd. A Đilas nije imao pravo na polemiku. Naprotiv, svakim objašnjenjem kažnjavan je zatvorom. Doduše, bilo je nekoliko izuzetaka u Beogradu: Bećković, Mihiz, Popović, Tešić, Barović. Ne mnogo. (O ovom „moralnom“ posrnuću naše elite, pisao sam u jednoj od svojih knjiga.) I sada, kada sam kazao da je Mirina teza „drska“, na mene se obrušio Paković sa ličnim uvredama. A možda iza njega stoji M. Bogdanović. Ko zna. Možda mu ona drži ruku da piše.

Ja se veoma dugo bavim likom i djelom Milovana Đilasa. Napisao sam i nekoliko knjiga o njemu. Takođe imam i puno eseja u našim i stranim časopisima. Najčešće američkim i njemačkim. Još od studentskih američkih dana, davnih 70-ih godina prošlog vijeka izučavam, sa manjim prekidima, ovog, za Balkan netipičnog čovjeka (anti)politike. Takođe, djelimično sam i u svom magistarskom radu izučavao Milovana Đilasa. Izučavao sam njegov lik i djelo preko više doktorata kojima je tema Đilas. Samo u SAD ih ima, od 1961. do 2007. godine 17. Pa ipak ovakve krucijalne Mirine „naučne“ teze, kojoj se g. Paković divi – još nijesam sreo. On (M. Bogdanović) čak dubokoumno odaje priznanje kako je u stvari Josip Broz bio „pravi“ disident, a Milovan Đilas „krivi“ disident, čovjek CIA, itd. Da li ovo izgleda grohotno smiješno?

Meni da, iako smatram da su mnogi Đilasa koristili pa i CIA, za svoje ciljeve. Eksplikaciju te teze mogli bi dalje šaljivo širiti po planeti kako je i Staljin u odnosu na Lenjina bio disident, ili Trocki u odnosu na Staljina, ili Mao u odnosu na Staljina itd. Muka je tu što Paković (Mira) nijesu svojim bićem osjetilno savladali osnovne zakone dijalektike, a ne jeste ili nije Đilas disident ili konvertit, ili ovo ono. To su banalnosti. Druga „smjela“ teza koju Paković hvali u knjizi Mire Bogdanović jeste Đilasov antikomunizam. Objasnio sam to u prethodnom kazivanju, a sada ću ponoviti drukčijim rečnikom. Lako je razumjeti. Ukratko. Disidentstvo je pojam koji se u modernoj politici relativno kasno pojavio, početkom XVI vijeka u Evropi. U politiku je „ušao“ iz religije i to protestantske ponajprije. Inače, korijeni disidentstva su duboki, „biblijski“.

Sam Milovan Đilas izraz „disident“ od komunizma nije mnogo ni volio, ali mu se nije mnogo ni suprotstavljao. Prosto takva je svjetska politička forma i on je nevoljno prihvatio. On je dubiozu antikomunizam, disident-konvertit rešavao jednostavnije, govoreći da je kritičar komunizma. Opise kao kritičara komunizma, možete naći na bezbroj mjesta kod Đilasa, počev od knjige „Razgovori sa Staljinom“, „Vlast i pobuna“ naročito u „Tamnici i ideji“ pa i „Padu nove klase“. Najbrže se to može pronaći u njegovom razgovoru sa udbovcem Slobodanom Penezićem Krcunom poslije njegovog drugog hapšenja. (Interesantan i poučan dijalog.) Takođe, i u brojnim svojim intervjuima datim stranim medijima, koji su po meni možda i najbolji, a neistražena kulturna zaostavština „antikomuniste“ Milovana Đilasa. To je malo, ili nimalo poznato u nas. Đilas nije bio slučajno počasni gost evropskih socijalista u Madridu krajem 80-ih godina. Socijalistima je bio formalno najbliži, ali i njih je gledao iskosa i „odozgo“. Da je bio antikomunista, ne bi bio počasni gost, niti bi mu se to dozvolilo. Takođe, ne bi dobio počasni doktorat u SAD od Agneš Heler, koja je neka vrsta modernog marksiste.

U Evropi se „stide“ konfuzija. Valja se učiti iz pameti jednog umnog Engleza iz Stratforda iz XVI vijeka, koji je odlično zapazio da u svakom „ludilu ima metoda“. A g. Paković (Mira) šire ludilo kad je Milovan Đilas u pitanju. Mislim da nijesam prešao crtu uljudnosti, iako je ne zaslužuju. Sa ovim polemiku završavam.

Autor je publicista iz Podgorice