Koliko Beograd (ne) mari za nauku 1

Pre neki dan zatekoh se, u šetnji, na Topličinom vencu, odnosno na raskrsnici ulica Vuka Karadžića, Cara Lazara, Gračaničke i Carice Milice.

Zastadoh i sa izrazom zadovoljstva primetih da sam se odjednom našao „u društvu“ nekoliko prelepih, zgrada, uglavnom onih izgrađenih u periodu između dva velika rata, donedavno prilično oronulih, ali danas „probuđenih“ starih dama, koje sijaju punim sjajem. Naravno, radi se o nedavno restauriranim fasadama tih istih zgrada, zbog kojih mi se i čitav kraj sada učinio mnogo lepšim nego u doba moje mladosti, od pre pola veka. Sada su tu posebno zablistale kuće u čijem se prizemlju nalaze odavno poznate beogradske kafane, „Proleće“ i „Crveni petao“.

Međutim, odjednom spazih nešto što mi je odmah zasmetalo, odnosno poremetilo prvobitni tako prijatan doživljaj. Radi se o jedinoj kući u tom kraju, koja je imala toliko zapuštenu fasadu, pocrnelu, sa opalim malterom, zarđalim ulaznim vratima i mračnim, bar spolja gledano, unutrašnjim prostorijama. Da li je to bila slučajnost ili igra ironije, ali ta propala zgrada je sedište Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, na adresi Gračanička 18.

Pade mi odmah na pamet misao, ali i pitanje: naš grad, Beograd, po svemu sudeći, više mari za ugostiteljstvo nego za nauku (!?).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari