
Uvaženi gospodine Rakiću,
Saradnik sam Politike od sedamdesetih godina prošloga veka. U ovom prestižnom listu objavio sam više od pedeset tekstova iz filozofije, estetike i antropologije.
Među njima je bilo i polemičkih i sasvim kritičkih tekstova. Svakako, objavio sam i petnaestak intervjua sa urednicima Vašeg lista, u kojima bi se u fokusu našla i aktuelna pitanja naše i svetske kulture i umetnosti. Povod za te intervjue često su bile teme mojih objavljenih knjiga.
Dobar deo mojih tekstova publikovan je u nekada prestižnom Politikinom „kulturnom dodatku“. Intelektualna generacija kojoj pripadam, ako izuzmemo nekoliko godina s kraja osamdesetih godina, smatrala je Politiku glasilom u kojem je bilo mogućno odgovorno i slobodno iznositi poglede naučnika, kulturnih poslenika. Za nas je oduvek bio prihvatljiv standard označen opaskom uredništva rubrike „Pogledi“ prema kojem je dopušteno publikovanje različitih mišljenja o društvenim, političkim i kulturnim pitanjima. Poimenično: „Prilozi objavljeni u rubrici ‘Pogledi’ odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista“. I to je sasvim korektno. Politika je, inače, negovala princip pristojnih polemika, slobodnog i argumentovanog iznošenja ličnih stavova.
Međutim, kao dugogodišnji saradnik Politike ne pamtim da mi tekst ne bude publikovan samo zato što se moje gledište ne slaže sa ličnim uverenjem jednoga urednika! Iznenađenje je utoliko veće, što je ovom prilikom reč o intervjuu koji je sa mnom vodio član uredništva Politike. Prema tome, tekst je obostrano usaglašen, i kao takav predat urednici kulture. Dogodilo se, ona je odbila da ga štampa. Nečuveno!
Poštovani gospodine Rakiću, intervju je vođen povodom moje najnovije knjige: Estetika u doba antiumetnosti (Dereta, 2016), u kojoj sam na osnovu dugogodišnjega filozofskog i estetičkoga bavljenja pitanjima kulture i umetnosti, kritički izložio poglede na neke otvorene probleme, posebno o tragičnom stanju u domenu umetnosti i kulture danas. Sasvim prirodno, nikada nisam očekivao da se svi poslenici kulture, teoretičari i kritičari slože sa mojim pogledima, niti bih mogao preokrenuti stanovišta drugih. No, o takvim, a spornim pitanjima, prirodno je, mogu se povesti rasprave. Ja sam i u knjizi, a i u odgovoru na postavljena pitanja u ovom intervjuu, zahvatio i takve pojave u kulturi uopšte, delom i kod nas, koje nisu nametnuli političari, a i da jesu, zar se i o njima ne bi moglo razgovarati. Saglasno tome mogao sam očekivati kompetentnu, argumentovanu reakciju čak i „Politikine“ urednice kulture, ali, pošto se tekst najpre pojavi. Tada bi i ona imala prilike da se kritički odredi prema idejama iz teksta, i obrazloži svoje stanovište. Smatrao sam da je praksa autoritarnoga odlučivanja u kulturi, u vođenju uređivačke politike na način da se urednici drže standarda prema kojima se o nekim temama ne sme javno govoriti samo zato što to ne odgovara njihovom ličnom ukusu, daleko iza nas.
Autor je redovni profesor Estetike i Kulturologije na Filološkom fakultetu u Beogradu
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


