Hrvati u BiH su platili užasnu politiku Zagreba

Nedavno ste izazvali pažnju kad ste se direktno uključili u razradu nove politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i vidim da jako hvalite našeg i vašeg sadašnjeg predsednika pre svega zato što prema toj susednoj državi vode politiku potpuno drugačiju od one koju su vodili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Spadate li Vi u one koji veruju ili znaju da su Milošević i Tuđman imali striktan dogovor o podeli Bosne?

– Pa, ja mislim da jesu. Ono što je sigurno je da su i jedan i drugi to željeli. To su i jedan i drugi decidirano i rekli.

Danas je Bosna i Hercegovina nesumnjivo podeljena. Smatrate li da je ta podela veštačka ili da međunarodna zajednica veštački održava jednu prirodno podeljenu državu?

– Ja ne mislim da je Bosna i Hercegovina prirodno podijeljena. Mislim da, ako malo gledate u 90-te, razina užasa i nasilja koja je tamo upotrebljena pokazuje koliko je trebalo ciljane akcije da bi se ta zemlja pokušala raskomadat. Pa ipak nije do kraja uspjelo, na sreću. Međunarodna zajednica je u vrijeme kad je tamo bio baš užas, a nakon puno oklijevanja, intervenirala i osmislila jedan način koji se u tom trenutku učinio nekako izvodljiv, s kojim je zaustavila rat. I nakon toga, tu više što se međunarodne zajednice tiče nije bilo pravog vođstva. A nije ga bilo ni što se same Bosne i Hercegovine tiče da se neki koncept osmisli. Nego je uzet taj obrazac da se zaustavi rat za obrazac na kome se počela graditi država. I ovo što sada imamo to je rezultat.

Vi ste za eventualno novu teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine predložili pet entiteta: tri i dva građanska. Pošto je Bosna i Hercegovina bar po delovima visoko nacionalno homogenizovana, gde bi bili ti građanski entiteti?

– Vjerojatno bi bili vezani oko nekih većih ili najvećih gradova…

Ali čak je i Sarajevo homogenizovano?

– Ne bih rekla da je Sarajevo tako etnički homogenizirano kao što se pokušava prikazati. Možda je homogeniziranije nego što je bilo, ali tu sigurno ima potencijala. Ali to je jedan tema u koju se ja neću dati uvući zbog toga što smatram da ono o čemu treba raspravljati za prvi korak nije kako će se to geografski deliti ili raspoređivati. Bilo kakva odluka o tome može doći samo iz same Bosne i Hercegovine. Ali temu o mogućim principima organizacije države treba otvoriti. Pretpostavka prva je da se uskladi ono što garantira autonomiju sa onim što garantira integraciju.

Jeste li svojim predlogom Bosnu hteli da ustrojite kao nekadašnju Jugoslaviju tako da Bosni dva građanska entiteta budu ono što je Jugoslaviji nekad bila Bosna?

– Kad sad vidim koliko je, posle toliko zločina koji su se događali, teško sastaviti neku cjelinu u kojoj ljudi mogu koliko-toliko normalno živjeti, sa puno više uvažavanja gledam taj projekat nekadašnje Jugoslavije nego što sam ga gledala onda. To je zapravo bilo nevjerojatno da je posle Prvog svjetskog rata, pa Drugog svjetskog rata bilo moguće sastaviti jednu takvu zemlju, koja je 40-45 godina funkcionirala. Ali ne vidim, što se tiče Bosne i Hercegovine, da je to ista stvar jer je veličina važna stvar u funkcioniranju svake organizacije, pa i državne. Bosna i Hercegovina postoji i postoji u njoj jedna specifična zajednička kulturna tradicija koja je kombinacija posebnosti i interaktivnosti, što se u Jugoslaviji pokušalo izgraditi, ali relativno kratko vrijeme i nije uspjelo, a u Bosni i Hercegovini to postoji povjesno bez obzira koje vlasti su bile.

Nova politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini odmah je nagrađena i Srbi i Bošnjaci odmah su priznali da su institucionalno u Bosni najugroženiji Hrvati. Vi ste rekli da bez Hrvata nema Bosne. Kad pogledate demografska kretanja, onda se u tom slučaju Bosni ne piše najbolje. Recimo, 2008. godine je u FBiH među novorođenima bilo 15 posto Hrvata, a među umrlima čak 25 posto. Je li popis stanovništva naročito rizičan za BiH?

– I dalje stojim na stanovištu da je za BiH vrlo važno imati Hrvate kao grupaciju i zato je taj problem tako urgentan.

Da nema Hrvata, Srbi i Bošnjaci su se već razgraničili?

– Meni se groznom čini već sama ideja da neko raspravlja o tome da li ćete vi živjeti u svojoj kući i da li imate što za reći u svojoj kući.

Dobro, ali dosta vremena su Hrvati iz Bosne i Hercegovine iz Hrvatske usmeravani na Zagreb kao svoj glavni grad, a ne na Sarajevo?

– Ali već 10-11 godina nije tako. To je predsjednik Mesić apsolutno preokrenuo. Osim toga ako je neko platio tu užasnu politiku Zagreba prema BiH, to su Hrvati, i demografski, ako hoćete, sa visokim stupnjem iseljenih ljudi, i politički. Smatrala da je užasna stvar što se Republika Srpska uspostavila i što se stabilizirala kao trajno rješenje, a ne kao rješenje prekida sukoba, ali možete vi misliti da je nešto loše ili dobro, jedanput kad se to na taj način uspostavi i traje, ne možete zatvarati oči i tvrditi da to ne postoji. Republika Srpska postoji, i ma šta se pričalo, kao etnički homogena i institucionalno definisana i Srbi u BiH imaju utjecaj temeljem te činjenice. S druge strane, Bošnjaci imaju prednost broja jer su brojčano najjači, a Hrvati nemaju neko pravo uporište, nekog svog političkog utjecaja i važnosti. A s druge strane, važno je da oni budu tamo, imaju pravo da budu tamo, a u perspektivi mogu imati jednu vrlo pozitivnu i evropeizirajuću ulogu u transmisiji evropskih iskustava iz Hrvatske, budući da jako puno njih komunicira jako intenzivno sa Hrvatskom. Popis stanovništva u BiH da li je rizičan? Ja ne mislim da je dobro žmiriti, pa će onda proći, neće vas vidjeti. Nego ajmo vidjeti činjenice i šta iz toga možemo graditi dalje.

Građanska država – pozitivna utopija

Ima ih koji tvrde da u Evropi nema države koja je građanska, imate li Vi ipak neki primer?

– Pa ja mislim da je to jedna vrsta pozitivne utopije i treba ju takvom i držati. Pod pozitivnom utopijom mislim na neke ciljeve koje si postavite, prema kojima cijeli život, ili ako se radi o državi cijeli vijek idete, koji su vam trajni orijentir. I vjerojatno, sigurno mi nećemo doživjeti, a pretpostavljam ni još neke generacije iza nas neće doživjeti, da se u potpunosti eliminira bilo kakva diskriminacija po etničkom kriteriju, bilo koga…

Kao što je uspela, recimo, koja država?

– Mi uvijek kao ideal gledamo zemlje kao što je Norveška, Finska, ali još ni tamo nije to postignuto. Čak i tamo gdje taj problem nije bio izražen, u suvremenim uvjetima se javlja zajedno s povećanom imigracijom. To je problem koga mi uopće nismo svjesni, a koji će se nama u slijedećih pet godina pojaviti na velika vrata. Mi nismo navikli biti imigracione zemlje. Hrvatska i zemlje u regiji, mi smo svi navikli biti emigracione zemlje otkud idu gastarbajteri raditi okolo, ali ne zemlje u koje dolaze ljudi drugih vjera, drugih rasa, a svakako drugih jezika i kultura, sa familijama. Slijedeća velika politička tema za koju smo mi nepripremljeni je imigracija.