Vest je sledeća i vest je odlična, barem za Evropljane, na koje se i odnosi: takozvani tradicionalni biljni lekovi od kraja aprila ne mogu da se prodaju u Evropskoj uniji ukoliko nemaju posebnu registraciju. Biljni lekovi, prema novoj evropskoj direktivi, moraju da se proizvedu prema „dobroj proizvođačkoj praksi“, odnosno kompanija koja ih mućka ili sakuplja po livadama mora da „demonstrira bezbednost i efikasnost biljnih lekova“ u periodu od trideset godina.

Skočili su razni proizvođači biljnih čajeva i takozvanih „dodataka ishrani“ (ili „dijetetskih suplemenata“ u anglofonom izvođenju), optuživši već klasičnu babarogu: kapitalizam, odnosno velike prehrambene i farmaceutske kompanije. Navodno, ovim se uništavaju mali proizvođači, uništava konkurencija, ko još ima novca da trideset godina istražuje i dokazuje efikasnost kamilice sa belgijskog pašnjaka? I mnogi će simpatisati sa njima. Zla Evropa, odrođena od tradicije i iskorenjena iz prirode, dodvorava se jednako zlim proizvođačima hemikalija u belim pilulama sa pratećim uputstvima za upotrebu gde je popisano više upozorenja i nuspojava nego na kanti nuklearnog otpada. Ko bi imao nešto protiv dobrog starog kantariona, majkine/majčine dušice, aloja vere, čaja od koprive i ostalih plodova iz utrobe Majke Prirode?

Pa ipak, trebalo bi da imamo. Naime, postoje barem dve uobičajene zablude kada je reč o takozvanim tradicionalnim biljnim proizvodima. Prva zabluda je u tome da određena namirnica zato što je nesumnjivo „zdrava“ (npr. poseduje relativno visok sadržaj nekog vitamina), može da posluži kao lek. Brkanje dobre ishrane i lečenja predstavlja klasični problem savremenog čoveka preokupiranog i ishranom i zdravljem. Druga uobičajena zabluda je u tome da, pošto su biljke prirodne, one moraju biti i potpuno bezbedne, odnosno one nemaju nikakve neželjene efekte i nuspojave. Pritom se zaboravlja kako su mnoge supstance „iz prirode“ veoma otrovne i veoma štetne. Ovde nije reč samo o otrovnim pečurkama i tako tome, već i o različitim reakcijama različitih ljudi na vrlo nestandardizovanu distribuciju svega i svačega po sadržaju jednog pašnjaka ili šume. Ova zabluda dovela je do toga da se neželjene posledice do kojih je došlo zbog uzimanja nekog „prirodnog“ proizvoda ređe prijavljuju lekaru, što dovodi do još većih komplikacija. Postoji gomila naučnih radova koji na sistematski i metaanalitički način ukazuju na sve opasnosti od preparata koji se nazivaju „biljnim“, „tradicionalnim“ ili „prirodnim“. To što će ih romantični mali proizvođači na udaru ovog propisa izreklamirati kao potpuno bezopasne ne znači ništa. Neverovatno, ali i oni kao i zle korporacije „samo“ žele da prodaju svoj proizvod. Na kraju, i lekovi farmaceutskih kompanija nisu ništa manje prirodni od onoga što preživaju razna goveda kada ih se potera na ispašu. U film tableti iz apoteke samo su izdvojeni i sintetisani aktivni sastojci iz prirode, ali u precizno odmerenim količinama i bez suvišnih i potencijalno opasnih dodataka koji se nalaze u preparatu ili supstanci „u naturi“. Najbolji primer za ovo je sintetisani penicilin koji je kao takav spasao stotine miliona života ili kontraceptivna pilula čiji je originalni aktivni sastojak (progesteron) dobijen iz ekstrakta meksičke biljke jam.

Upravo iz tih razloga, nadajmo se, Evropa je odlučila da u celu tu zbrku uvede red. I domaće tržište je prezasićeno biljnim preparatima, najčešće u formi čaja, koji se reklamiraju kao „potpuno prirodni“ i kao lekovi za sve i svašta. Tipična formulacija za ove preparate je „dodatak ishrani“ (što ne znači ništa, jer je i sladoled na vrhu čokoladnog suflea dodatak ishrani) i govori se da dotični „pomažu“ a ne „leče“. Međutim, ove verbalne akrobacije su tu samo zato da bi se izbegle tužbe, kao i ozbiljne i skupe procedure dokazivanja da nešto može nositi laskavu titulu leka. Poenta je jednostavna: ove procedure su ozbiljne i skupe sa dobrim razlogom. Zahtevati istu rigoroznost od svih koji sugerišu da nešto leče je stvar za pohvalu. A to što je nečija baba, ili sve babe na svetu, svejedno, smatrala da je majčina dušica ili beli luk najbolji lek za reumu, gripu ili uvećanu prostatu jednostavno nije dovoljno. Naučna metodologija, srećom, radi po puno boljim i puno efikasnijim principima. Bez obzira na skupoću istraživanja, to je cena koja je mala za koristi koje donosi. Biti „sam svoj lekar“ u 21. veku je sujetno koliko i neefikasno.

Sve ove činjenice, nažalost, ne sprečavaju mnoge da spomenutu majčinu dušicu pakuju u kesice čaja i prodaju kao lekovito sredstvo. Naravno, pod maskom „dodatak ishrani“ koja ih amnestira od svake odgovornosti za lečenje, kao i za neželjene efekte. Neverovatno, ali istinito: velike kompanije nisu jedine koje su kapitalistički „zle“, odnosno zainteresovane jedino za profit. Takve su i tašna-mašna firme koje se bave travarenjem, pakujući sve i svašta zelene boje u seksi kutiju krupnih obećanja, istovremeno zloupotrebljavajući predmoderno poverenje modernog čoveka u to travarenje. Kada je reč o lečenju, takva praksa je opasna i zahteva strogu kontrolu. A ko želi da proizvodi čajeve koji su jednostavno i divno samo čajevi – može i treba to da radi bezbrižno. Druga je tema što gomila sveta čajeve konzumira samo kada ih nešto zaboli. I čaj i aspirin su podjednako prirodni, ali šta i kako i kada leči, nešto je sasvim drugo. Ono što zapravo mora biti „potpuno prirodno“ jeste ljudska želja da sopstveno lečenje utemelji na dokazima, odnosno na naučnim i racionalnim principima. I nikakvi izgovori to ne smeju ometati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari