Prvi štrajk se dogodio za vreme faraona Ramzesa 3. u starom Egiptu, 14. novembra 1.152. godine pre nove ere. Zanatlije koje su radile na piramidama tada su organizovale prvu radničku pobunu u pisanoj istoriji boreći se za veća primanja. Navodno, štrajk je toliko preplašio egipatske vlasti, pošto su pobune ove vrste bile gotovo nepoznate, da su radnicima odmah uvećane plate. Cela stvar je bila uredno zabeležena na papirusu koji je ostao sačuvan, a koji se danas nalazi u Torinu.


U Egiptu je čitav društveni život bio usmeren ka ličnosti faraona. On je bio personifikacija boga Ra i otelotvorenje egipatskog toka prirode – neko ko kontroliše i kretanje Nila i kretanje Sunca. Bio je vlasnik sve privatne svojine nad zemljištem, kao i vrhovni sudija koji je jednostavno izgovarao reči koje su „značile istinu“. Dakle, u jednom takvom politički nezgodnom društvu, sa veličanstvenim piramidama ili bez njih, štrajk je nešto značio.

Ovde ne postoje piramide, šta god se u Bosni pričalo i uprkos Egipćanima na jugu Srbije. A sudeći po najnovijim vestima, pravo na štrajk se dovodi u ozbiljno pitanje. Naime, predlog novog Zakona o štrajku bi navrat-nanos i na svoju ruku trebalo da uđe među usnule skupštinare. Dok se građani zabavljaju time da li će guzice umakati u grčku ili crnogorsku slanu vodu, vlast želi da podvali jednu groznu neslanu šalu umesto zakona. Na primer, minimum procesa rada je obavezan u prosveti, zdravstvu i socijali, kao i nečemu što se zove „poslovi neophodni za izvršenje međunarodnih obaveza Srbije“. Zatim, u sve se po službenoj dužnosti ugurava izvesna Agencija za mirno rešavanje sporova. Na kraju, štrajkovati se može samo u krugu fabrike, firme itd., bez remećenja javnog reda i kapitalističkog mira.

Ne treba biti faraon da bi se uvidelo sve obesmišljavanje koncepta štrajka u ovom predlogu. Većina ljudi zaposlenih „kod države“ moraće da dolazi na posao čak i ako poželi da štrajkuje, nema izlazaka na ulicu, kolovoze i trotoare, a sve treba da nadgleda nešto što sporove rešava „mirno“. Drugim rečima, ovaj zakon štrajk treba da učini nevidljivim. Roditelji koji ujutru ispraćaju decu u školu ne pitaju se mnogo da li će im časovi trajati 45 ili 30 minuta. Ulični šetači kojima neko nije zatvorio ulicu neće znati. Nažalost, mnogi građani će se ovome obradovati, ne uviđajući da će i oni možda ponekad poželeti da urlaju tako da ih svi čuju. I nije ovde stvar o nekakvom odsustvu radničke solidarnosti, psovkama po poljoprivrednicima koji su zakočili glavnu ulicu i povicima na kamiondžije koji su zaustavili most. Stvar je u tome što se zaboravlja na istorijski i socijalni i mnogo širi značaj fenomena kao što je štrajk.

Problem sa takozvanim „talasima“ štrajkova u Srbiji nije u tome što „parališu“ Srbiju, već u tome što je ne parališu dovoljno. Ograničiti ljude po privatizovanim fabrikama koji nadnicu od par hiljada dinara ne dobijaju mesecima na bunt „u krugu“ fabrike bezobzirno je koliko i skandalozno. Borba za pravo na štrajk bila je duga, mukotrpna i krvava – ono se kao ustavna kategorija prvi put pojavljuje tek 1917. godine, u Ustavu Meksika. A masovni štrajkovi otpočinju još tokom industrijske revolucije i odmah su bili zabranjeni i nasilno gušeni, pošto su gazde imale mnogo veću političku moć od radnika. Istorija je jedno, a stvarnost je drugo, osim kada to nije i kada se ponavlja. Vrišteće je očigledno da je u pitanju zakon po ukusu, mirisu i dodiru gazda, te zakon koji društvene nemire želi da sakrije od očiju predizborne javnosti.

Država koja svojim građanima priznaje pravo na bunt je država koja ceni svoje građane. Ramzes III je, iznenađen ili ne, poslušao svoje buntovne radnike. A mislio je da je bog, kao i svi oko njega. Stvar je u tome što pravi bogovi znaju da valja poslušati gnevni narod ako hoće da se posao završi, a posebno da se stvori nešto impresivno i trajno poput piramide. Sklanjanjem „zemaljskog roblja“ i „sužnjih koje mori grad“ izvan vidokruga kamera i pacifikovanjem njihovog otpora raznim agencijama za miroljubivost ne može se daleko dogurati.

Socijalne implikacije ovog predloga zakona mnogo su veće od ograđivanja besnog naroda, kao što su gazde u Engleskoj nekad ograđivale ovce. One su indikator za to čije interese država radije sluša i one su test za to na čiju stranu će se stavljati u budućnosti. Pogrešno je terati radnike da protestuju sa mašnicama u kosi i u baletankama, tako da ne remete kućni red i ugodnu obmanu onih koji misle da je sve u redu. Stvari su proste: država je tu zbog ljudi, a ne obrnuto. Ako su ljudi nezadovoljni, država mora i treba da stane. I nikakvi predlozi zakona tu ne mogu pomoći.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari