Država i njezino kazalište

Bravo i avaj. Bravo autorici Snježani Banović na uzbudljivoj, (antifašistički strasnoj) i tako sabranoj, stamenoj i naučno mirnoj knjizi, a avaj zbog važećih uputa i, nažalost, neiscrpne savremene asocijativnosti jednog istraživanja povjesti. Ili, povjesne zbilje iz koje se mogu izvući konsekvence, ne dakako samo analoške, već i indikativne za onaj dobro poznati istorijski proces u kome se jednače jezik, nacija, kultura, država i vođa i u kome se na poziv „Za dom!“ odgovara sa „Spremni!“. Te se „kulturna revolucija“ tumači kao domoljublje ili patriotizam, a onda potom i sve ostalo što iz toga proizilazi – etnička i ideološka „čistoća“ i etničko i ideološko čišćenje.

Da li poetika prethodi nauci, ili nauka poetici i dalje je pitanje za raspravu, ali „Hrvatski Faust“ Slobodana Šnajdera svakako je umetnički temelj Snježanine knjige „Država i njezino kazalište“. Pasionirano istraživanje, planirano kao doktorska disertacija, uobličeno je u sliku i priliku jedne totalitarne epohe u kojoj su se ljudskost i umetnost odmeravali na fundamentalan način, odredivši istorijsku sudbinu aktera ove knjige. Radnja ove drame, zasnovane na dokumentima, zbiva se u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, u Državnom hrvatskom kazalištu, koje se takvim i imenuje, tada, između 1941 i 1945.

Snježana Banović, rediteljka i profesorica Akademije dramskih umetnosti, između ostalog i ravnateljica Drame HNK (od veljače 2001 do studenog 2002), rekli bi, svestrani je pozorišni stvaralac, no čini se da je tačnije reći da je njen teatarski nadzor jedinstvo pozorišne produkcije i njene organizacije. Dakle, ona se bavi sistemom. Ne „suludim pojedincima“. U tom smislu teatar ili kontestira stvarnost države ili je propituje. Odatle je i jedno od centralnih pitanja ove knjige, „pitanje nad pitanjima“ – pod kojim okolnostima pozorište kao moralni i estetski čin ima svoj legitimitet, ili ono unutar totalitarnog i ratnog političkog sistema dovodi samo sebe u pitanje. Igranjem, odvijanjem predstave ono kontestira sistem ili okolnosti, a prekidom svoga rada, predstave, dovodi u pitanje red i poredak, sistem, državu. Bilo je trenutaka u našoj novijoj istoriji kada smo pred tim pitanjem stajali. Dobro bi bilo da nam se takva stajanja ne ponove.

Dakle, Snježana Banović u knjizi „Država i njezino kazalište“ bavi se kulturnom politikom NDH, „načelima ustaškog pokreta“, „financijskim i pogonskim održavanjem kazališta“, repertoarom, „reprezentativnim priredbama i svečanostima“, „umjetnicima i njihovim položajem u hrvatskom državnom kazalištu“, „nepoćudnima u čistome hrvatskom kazalištu novog duha“, gostovanjima, ugošćavanjima, intendantima (Dušan Žanko ‘41 – ‘43 i Marko Šoljačić ‘43 – ‘45), te finansijama, računima, spiskovima i popisima, uputama i stratifikacijama, ugovorima i odredbama. Pred nama je impresivna rekonstrukcija cjelokupnoga društvenog života u razdoblju NDH. Do tančina akribičnih opisa rasporeda na sceni, iza scene, i u gledalištu, loža po loža, red po red, stroj po stroj, stožer po stožer, sustav i postrojba, poglavnik i doglavnik, čitav uspostavljeni jezik nacističke mašinerije, u pozorištu.

Svakako, probe Krležinih „Glembajevih“ prekinuće se l941. (predmetom posebne analize mogli bi biti svi prekidi proba, i zabrana Krležinih dela u „probama“ događanja naših naroda), Leone, Vjekoslav Afrić, otići će u partizane i u Šnajderovog „Hrvatskog Fausta“, koji neće biti odigran u HNK u Zagrebu sve do danas.

Snježane Banović posvećuje svoju knjigu „Država i njezino kazalište“ – „Veljku Iliću, Vojku Kavčiću – Kardošu, Radi Sladiću i Ivanu Štrku, đacima Glumačke škole i volonterima Drame HDK „, koji su u ljeto 1941, kada su ubijeni, bili u dobi mojih studenata.“

Suočivši se sa Snježaninom knjigom, sa njenom analizom sistemskog zla, dah zastaje kako pred činjenicama i analizom autorke, tako i pred njenom sposobnošću da intelektualno i moralno stane nad ponorom, da ga istraži i u celosti predstavi i predoči. Do bola.