More i brda

U Budvi, na Trgu pjesnika promovisana je knjiga „Danilo Kiš (1935-2005) Između poetike i politike“ koja sadrži materijal sa međunarodnog skupa pisaca, održanog u Centru za kulturnu dekontaminaciju od 15. do 17. juna 2005, a koja se pojavljuje kao prva u ediciji Transkripti, i koju je sa jedinstvenom predanošću i akribijom sačinila Mirjana Miočinović, sakupio se baš fini svet, po vrućini, i izvrsno su govorili, sa znanjem i empatijom istoričarka književnosti Božana Jelušić i pisac, pesnik, budvanski i mediteranski Dragan Radulović.

Kada prođete trasom od hotela Slovenska plaža, pa do starog grada Budve, sred svih čudesa populističkog turizma i dokopate se Trga pjesnika, zaista možete imati inspiraciju za razmišljanje koliko raznolikih, čudesnih i čudovišnih stvari može da stane na isto mesto, i kakve sve oblike imaju turizam i tranzicija.

Baš kao što ih komparira i Vida Ognjenović u predstavi „Kanjoš Macedonović“ kada, u finalu, nakon prizora jednoga nekadašnjeg mentaliteta, načina života i prilika, predstavu preseca finalnom scenom u kojoj se pojavljuje „vrli novi svet“.

Međutim, ono što je Kotor kakav se pamti, a i kakav danas jeste, bilo je moguće osetiti tokom koncerta ispred katedrale Svetoga Tripuna, na otvaranju muzičkih svetkovine koje je osnovao don Branko Zbutega, obnovivši i kotorsku katedralu, a koje danas, nakon Brankovog nestanka, nastavlja muzici i moru predani Ratimir Martinović, tako je lepo, pevno i sadržajno govorio pred koncert nagrađenoga „Triptiha“ Žarka Martinovića: „Sa mjesta na kojem se ponekad posvećujem sebi, vidi se desetak crkava. Zapitanost nad vjerom tu je česta, a odgovori uvek nedovoljni i nejasni.

Zašto snaga koja nas u vjeri čini jednakima, ponekad razdvaja i bolno razlikuje? Zašto su takvi ljudi koji ovdje žive u tri vjere, tri lika istog? Vjera kao dobro, dar ili potreba, tema je davno započete kompozicije konačno uobličene u ‘Triptih’. Tri stava sa dijelovima obrednih tekstova moje tri religije, zajedno govore o molitvi, sumnji, slavljenu jednog Boga i vjeri u jednog čovjeka.“

Ima neke zakonomernosti, a i sreće, što posle bivanja na Krležinom Gvozdu, ispred katedrale Svetog Tripuna mogu misliti na Branka Zbutegu, eh, šta da radimo kada su stvari povezane, jesu ili nisu.

Zvona. I, da, 13. je jul, dan ustanka Crne Gore, himna „Oj svijetla majska zoro“, i očito nema rasprave o antifašističkom karakteru ustanka.

A onda u brda, „Ovamo, onamo“ i popeh se na Jablan planinu, u detinjstvo.

E tu nema „vrlog novog sveta“, livade, šume, ljudi koji pamte i prepričavaju istoriju.

Na bunar po vodu.

Ali, ne lezi vraže. Silazeći do očeve kuće, jedan prostor i kamen, vidim kamione i kamione sa cetinjskom oznakom, odskaču po asfaltu i makadamu. Sirota opština Danilovgrad, koja nije na moru, dala je licencu, ili kako se to kaže, ovlašćenje, za nekakvu nadoknadu (od prispeća vode do kuća u selu, za koji je raspisan „tender“ u kome smo učestvovali još nema ni govora) za seču drva, golih, i njihov „izvoz“. Kažu, u Italiju. Tako da se drvo s planine seče, ali tu nije kraj. Kako ljudi iz mesta sve znaju, a žene pogotovo, bivalo je to, a naročito u „smutna“, ratna vremena, da su to nemilice radili i zaštićeni kriminalci, a kako bi prikrili pljačku i zločin, oni su, nakon seče taj predeo i ostatak šume, i palili. „Lijepo smo vidjele svjetleće metke koje su odande ispaljivali u tu šumu, e ne bi li sve dokraja izgorelo.“ Sada se seča, ekocid, nastavlja drugim, tranzicionim sredstvima, „legalno“, i „po zakonu“. I kao konsekvenca bede. Na kojoj se najlakše i najbrže zarađuje.

E, moj don Branko Zbutega. I sada na tabli u Centru držim njegovu fotografiju kada su ga hapsili zbog protesta protiv deponija što su se otvarale po Bokokotorskom zalivu.

Zvona i sirene, upozorenje, šta da radimo kada su između neba i zemlje stvari tako povezane, jesu ili nisu, „draga moja Beatriče“.