Put u Agram

Iz Zagreba su sudjelovali Boris Bakal, Snježana Banović, Branko Brezovac, Tomislav Brleg, Dubravka Crnojevic Carić, Nadežda Cicinović, Lada Cale Feldman, Nataša Govedić, Igor Mandić, Predrag Matvejević, Krešimir Nemec, Tonči Valentić, Velimir Visković i Vjeran Zuppa, a tu su bili i beogradski gosti Jovan Ćirilov, Zoran Janjić, Branimir Stojanović, Tara Tepavac, Borka Pavićević iz Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda koji je suorganizator skupa sa Hrvatskim društvom pisaca, Hrvatskim filmskim savezom, Bacačima sjenki i Qendra Multi Media iz Prištine.“ (Vjesnik, Zagreb, 8. srpnja 2011.)

Dakle, to je bio razgovorni okvir jednog komprimiranog dana u kome je samo izletalo na sve strane, i na levo i na desno, mnogo toga što nosi Krležino nasleđe, te njegove današnje interpretacije i sve moguće intelektualne bitke, koje, uvek i avaj, ili na sreću, uključuju baš sve što se zbivalo među nama u veku iza nas.

Ima već izvesno vreme da je Jovan Ćirilov namerio da u Centru za kulturnu dekontaminaciju režira Belovićevu adaptaciju „Izleta u Rusiju“ Miroslava Krleže, i zbog levice i zbog desnice, i zbog blagodeti kritičkog mišljenja, a i poradi nužnosti utopija, ili vizija, u kojima je Krleža nalazio izlaz iz cikličnih krugova jednog na drugi zagnanih nacionalizama „na ovim našim prostorima“.

To je određeni dramski okvir u kome figurira i tema putovanja, kretanja, istraživanja i spoznaje, dakle, nije u pitanju turističko putovanje, već otkrivanje i istraživanje, te se tako jedan deo ekipe uputio u Zagreb i stigao pravo na prvorazredni skup u Hrvatskom društvu pisaca, što su ga organizovali Velimir Visković, te Katarina Pejović i Boris Bakal (Bacači sjenki), veoma dobro poznati beogradskoj publici ne samo po svom doprinosu Bitefu, i osvojenim nagradama, već i po predstavi koja se upravo igra u Ateljeu 212 (Master klas).

No, plan puta u Zagreb, koji se po scenariju i obavio, sadržao je i snimanje u vozu do Zagreba, dakako i sa temom granica – IZLET/RUBU/AGRAM/U/ PAMETI/NA, „Na rubu pameti“ (Miroslav Krleža) te je tako od Šida prema Tovarniku Jovan Ćirilov pročitao Krležinu pesmu „Pieta“:

„O, mati! To danas strašno lažan Uskrs svanu.

Mi smo se klali, mati moja draga,

i srce tvoje sedam puta zaklano krvari.

Mi smo se klali ko pijani barbari

za stvarnost crne tvrdoglave stvari.

A sve je Laž, Laž grozna, ni crna, ni bijela,

Laž barikade, knjige, riječi i raspela,

i ničeg nema, ni boga, ni vraga,

O, zašto smo se klali, mati moja draga?“

Kratki film iz voza, pet celina po nekoliko minuta, prikazali smo, onako još ne izašavši iz te filmske stvarnosti, kao prilog obeležavanju Krležinog 118. rođendana i inicijaciji razgovora „O aktualnosti Krležinog dramskog teksta“, da bi „Prava polemika o Krleži izbila tek kad su krenule političke provokacije“ („Novi list“, 8. srpnja).

Istoga dana, 7. srpnja, ispeli smo se na Gvozd, „vođa puta“ nam je Vaki Stoisavljević, do neverovatne renesansne osobe, i on nam govori o prirodi stanovanja, prebivanja, Bele i Miroslava Krleže na Gvozdu, u kući, na vrhu, sred šume, kada uđete unutra, hajde tako da kažem, shvatite dosta toga šta je Martin Hajdeger podrazumevao pod stanovanjem, bivanjem, bivstvovanjem.

Na terasi dole, ispod kuće, i iznad grada Zagreba teče veče sasvim nadnaravno, „Kosovo i albansko-jugoslovenski odnosi (odrednice iz građe za „Krležinu“ Enciklopediju Jugoslavije), pripovest Branimira Stojanovića, zatim „obrazloženje“ predstave „Izlet u Rusiju“ Jovana Ćirilova, uz asistenciju i svedočenja Predraga Matvejevića, i na kraju „Parafernalije“, paralelne hronologije Krležine zagrebačke svakodnevnice, od života do smrti, njegovog opusa i svjetske povijesti u tom razdoblju (Bojan Mucko i Boris Bakal).

Projekcije na zidu memorijalnog prostora, kuće Bele i Miroslava Krleže.

Silazimo kroz šumu na Tuškancu i u samome podnožju (tako blizu grada takva šuma), gledamo spomenik Miroslavu Krleži, uz sva objašnjenja Stojisavljevića kako je do njega došlo, onako jedan voluminozan, raskošan rad u bronzi Marije Uljević Galetović, njen je i Nikola Tesla u samom centru grada Zagreba. Marijin Krleža je veliki, krupan, na njemu sve bala, prsluk se razvija u nekakvo veliko odelo u koje se još neko može uvući, to je jedan oblik koji je drag i pouzdan, duhovit i odan. Pa jeste, čini ti se da si zaštićen, skoro nisam videla nešto tako krupno, a tako humano, veliko, a ravnopravno. Tako da rad Marije Uljević Galetović nije spomenik, već je to njen Krleža, tu u šumi i kao tajna i kao otkrovenje. Zaista, toliko mnogo čovek može da doživi u jednome danu.