Foto: Radenko Topalović Elem, bio sam onomad u Vražogrncima i Trnavcima kod Aleksandrovca Župskog vođen „osnovima sumnje“ (je l’ da, baš MODERAN izraz!?) da su nekadašnji meštani sadašnjeg Vražogrnca i Trnavca kod Zaječara došli nekad davno otuda. (Selo Trnavci na Kosovu, odakle je moj davni bivši prijatelj dr Halit Trnavci neću da uvlačim u priču. Em se ne zna status Kosova, em je on meni postao bivši, ne kao Albanac, već sam se oladio prema njemu kad se devedesetih, učlanio u Mirin JUL možda i pritisnut ljuljanjem katedre albanistike na Filološkom!)
Pomenuh u prošlom nastavku, da sam ove sumnje delimično otklonio još pre pedesetak godina u razgovoru sa uglednim Aleksandrovčaninom Miloslavom Bondžićem, profesorom istorije i narodnim poslanikom. Zajedno smo evocirali mogući put seoba i jednih i drugih „VraTrnavčana“ koji veruju da su sa Kosova, a jesu, ali se nisu selili ni sa Arsenijem Čarnojevićem za nekoliko dana, već su preseljenja trajala decenijama. Dedovi dođu do negde, a unuci se odsele dalje. Verovatni put, kako hronike pominju je išao (neki pominju i od Nikšića) ali svakako preko Vražogrnaca kod novopazarskih Đurđevih stupova koje je sedamdesetih prošlog veka bilo „malokućno“ muslimansko selo. Pa onda do Župe. I verovatno do Timoka.
Nikšić se uzgred pominje kao mogućnost, jer tamo, kažu, postoji područje Vražogrmci. Dočim mi moj prijatelj, Nikšićanin, multiumetnik i književnik Mihajlo Radojičić – Šok, jednom, mislim, reče da „misli da ima i selo“, istoimeno. S Bondžićem smo pretresli prezimena, slave itd. A najviše veza daje tamo očuvano, a ovde u propadanju vinogradarstvo. Posebno što su se ovde u ovom selu kraj Timoka vinske kuće u vinogradima zvale PIVNICE. I sad se zovu u pamćenju, ali ih nema, šume niču preko njih. A tamo su se zvale POLJANICE, a mene zavelo „P“ i dugo prepričavao da su i tamo pivnice.
Bliskost reči je u dva priloga. Ovde su za „ovde“ stari govorili ovdena, ali i sa K – OVDENAK. A u Župi samo bez K. Ali, tuna(K) kažu „tepajući“ TUNAKICE. To mi je bio jak znak veze.
U Župi su Trnavci veće, a Vražogrnci manje selo, ovde je obrnuto. Vražogrnci gube stanovništvo i imaju oko 200 stanovnika, dva veća zaseoka u brdu, gotovo planini, ali mnoštvo prelepih kuća uz glavni drum. Kazaše mi domaćini za neobičnu pojavu – pojedini domaćini napuštaju daleke kuće u brdu i grade ih uz glavni drum!

I opet smo kod seoba. Ovde izgleda ima malo šansi za boljitak kakav sam video u Župi. Kad sam objavio ove slike iz Vražogrnaca na drugarskoj viber grupi, nastala je šaljiva rasprava. Ali za plakanje. Ovima ovde izgleda prete nove seobe, s obzirom na državni prioritet zlatorudarenja. Komentari mi pomogoše da završim tekst. „Ima li tamo kuća na prodaju?“, pita jedan. Drugi aludira na seobe: „Božo, tek sad izveštavale da postoje ova dva sela, to su naši izbegli meštani, koji su znali šta će biti, pa pobegli odavde odavno. Da se preselimo mi svi tamo, možda nam krene, možda nema rudnika, a vlast je možda na nivou!“
„Kako su krenuli nije bezbedno negde, lako će oni naći i tamo neko zlato i sl. Sve je pitanje vremena, a ono svima (i njima) kaplje, curi…“, poentira prvi viber-komentator.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

