Foto: Radenko Topalović “Zidaru je lako: kad mu je teško kuće zida.
Lekaru je lakše: kad je bolestan ljude leči.
Meni je najteže ljubavi moja čista –
mene u jatima napuštaju reči.”
Tek kad sam stavio gornji naslov, setio sam se pesme Brane Petrovića “Mene u jatima napuštaju reči” čija druga od dve strofe stoji ispod naslova. I “koincidentalno”, sadrži pojmove koje sam i sam želeo da malo razlažem u tekstu. Jer tema i jeste kako već SVE NAS napuštaju reči, štaviše izumiru zajedno sa poslovma, zanatima, predmetima, bićima, biljkama, životinjama i mnogo čim drugim, što se ne može ni nabrojati.
I odmah da potrošim asocijaciju na jato, jer se ona jezivo uklapa u poruku ovog teksta. Naime, ovde na istoku Srbijice, u dolini Borske reke i na putu vetrova koji iz Bora donose ko zna šta, pre nekoliko godina polja i njive bile su zasute mrtvim kosovima. Čitava jata ovih ptica – neraskidivo vezanih za srpsku kulturu, nadasve za nacionalnu mitologiju (bili su šareni, ali su pocrneli posle gubitka Kosovskoog boja!) – padala su na polja pod nezamislivim, ali tada i neistraženim otrovima.
Ugibaju jata, ugibaju ptice, netragom iz govora nestaju reči, navodno nepotrebne i prevaziđene. Pominjao sam već u ovim redovima primere da mladi u mojoj najbližoj okolini ne znaju šta je i šta znači npr, štirak, frotir… Objašnjivo je zašto, ali nisam siguran da je znanje tih pojmova – nepotrebno. Bar dok ima nas koji ćemo ih izgovoriti, a mlađarija će misliti da smo glupi, arhaični, iz doba Jure.
Moja osetljivost za reči i njihovo značenje je davnašnja, još kad sam ostajao u neudobi koju da “prilepim” za nešto što vidim. Da se ne bih izložio poniženju okoline. Doseljenička porodica mahom je govorila svojim lokalnim govorom, meštani sela gde smo došli, svojim. Pojavio se i “treći govor” onaj školski i “gospocki”. Ali, bio je problem i što ovde nije bilo nekih ptica, životinja, trava… I obrnuto!

Škola, čitanje, pa i “legendarni” albumi “Životinjsko carstvo” pomogli su mi da otkrijem da je porodični živovlak, zapravo knjiška bokvica, ali više nego figurativno, i dalje nisam siguran koja se ono ptica zove čvorak. Ali, još važnije – poslednjih godina, od na desetine vrsta koje znam iz detinjstva, sad viđam i čujem najviše desetak.
Napravio sam nedavno “štih probu”, pitao studente i drugu mlađariju iz sela znaju šta znače neke reči – nazivi alata i posebno ptica… Nisu znali. Uostalom, šta će im nazivi ptica kad iza toga stoji ono još strašnije – i one su nestale. I još gore – veštačka inteligencija će sačuvati reči, ali nije nerealna pretnja da će potpomognuta zagađenjem uništiti čovečanstvo.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

