Zračenje pristojnosti (Još neka reč o Svetlani Broz) 1Foto: Radenko Topalović

Bio sam na sahrani/kremaciji Svetlane Broz. Obavezivali su me na to godine prijateljevanja, saradnje i intenzivne komunikacije.

Ali, kad smo već kod smrti i starosti za koju napisa da je to kod nje „trajanje, a ne život“, „obaveza“ je dolazila i od toga što nekoliko prijatelja a koji su nas i upoznali, posle dužeg „trajanja“, poput njenog, već duže nisu među nama.

Ispraćaj Svetlanin, ali i nešto oko njega bili su svojevrsno prepoznavanje dobrote i plemenitosti koju je, pokazaće se, ona, ponajviše ona, još od malih nogu, a ne samo u poslednjim godinama pomiriteljskog, dobrotvoračkog i osvešćavajućeg i otrežnjujućeg javnog i publicističkog rada usađivala u ljude. Naoko anegdotski nekoliki utisci toga dana, sami od sebe su potvrdili gore rečeno.

Na Novo groblje, veštinom taksiste koji je nadomeštao moj zazor da sam vozim po OVAKVOM kišnom Beogradu, stigao sam gotovo sat pre zakazanog oproštaja. Otišao sam u restoran preko puta u čijem se jednom delu daju podušja posle sahrana, a u drugom sede gosti poput mene. Prvi deo je bio gotovo pun, pa i razgalamljen uprkos obrednosti. Ovaj drugi više prazan.

Manji stolovi su bili zauzeti, reklo bi se „običnim“ gostima tako da sam za čaj seo za jedan od šest mesta. Desno od mene sedelo je nekoliko gospođa za koje sam po gestovima i nekafanskoj tišini razgovora „osetio“ da čekaju isto što i ja. Nedugo potom, dvoje ljudi, pokazalo se majka i sin, pitali su da li su mesta do mene slobodna. Pretpostavio sam, opet „osetio“, da čekamo isto, što su oni potvrdili, ali pogrešno prepoznavši u meni jednog drugog Svetlaninog prijatelja.

Razmenili smo nešto pristojnih rečenica, rekli mi da su iz njene organizacije „Gariwo“, a ja sam pitao da li otuda poznaju i one gospođe desno. Ne, ne poznaju ih, a ja sam „garantovao“ da su i one „naše“ po nekoj, reći ću nedovoljno tačno, pristojnosti i duhovnosti koju je taj sto emitovao, iako se reči sa njega nisu razaznavale. Pomenuo sam susedima ono o čemu sam ovde već pisao, da sam devedesetih bio uobrazio da po izgledu i ponašanju umem da razaznam ko kojoj stranci pripada.

Na ispraćaju me prepoznala jedna poznanica iz ondašnjeg omladinskog književnog kluba koju nisam video pedesetak godina pa i zaboravio na nju. Došli smo posle ceremonije u isti restoran da se pitamo o životima i „prebrojimo“ decu i unuke.

Za obližnjim stolom bila je veća grupa naših vršnjaka, među njima i čovek koga sam zapazio u rozarijumu a koji su opet „emitovali“ ono što sam prepoznao. I on nam je prišao, prepoznajući me baš po tekstovima u ovom listu i potvrdio da su svi za stolom Svetlanini školski drugovi, a jedna – od prvog osnovne. Zamolio sam ga da pita da li su neke drugarice već sedele ovde, objasnivši mu moju teoriju „prepoznavanja“. Vratio se i potvrdio uz niz srednjoškolskih „dokaza“ o čestitosti i plemenitosti drugarice iz mladosti.

A ona „od prvog osnovne“ je ispričala kako su Svetlani, kao naprednoj prvakinji predlagali, ne zbog ulagivanja, nego po zakonu da preskoči drugi i odmah ide u treći razred. Ona je to odbila. Jer želi da ostane sa svojim drugarima. I danas je ostala sa svojim drugarima!

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari