U Srbiji nema paničnog straha od toksičnog crvenog blata iz Mađarske koje se izlilo u Dunav i pliva ka ovamo leđnim stilom.

– Toksični crveni mulj!? Mi to ovde uspešno gajimo, dragi kolega, dok nismo čuli za vaš slučaj, smatrali smo da je u pitanju endemska vrsta – izjavio je naš ministar za ekologiju pružajući telefonsku podršku mađarskom ministru za isto: „U mojoj zemlji je toksični crveni mulj, koji se izlio pre 20 godina, odnedavno postao lekovit! Kada se izlio, duže vreme smo mu vikali ’bando crvena’, i nećete verovati, nestao je baš ovih dana pre 10 godina kao bagerom odnesen. Sad sledi, dragi kolega, najbolji deo – pre dve godine, taj isti crveni mulj izlio se u javna preduzeća, upravne odbore, u Vladu, i, gle čuda, postao je lekovit. Tako da ne morate da brinete, deluje ko blatnjava kupka u Banji Vrujci. I što je još bolje, možete da muljate kol’ko ’oćete’’- rekao je naš ministar njihovom.

I dok su Mađari, ohrabreni srpskim iskustvom, stajali kraj Dunava i vikali mulju „Bando crvena’’, u Srbiji se lamentiralo nad sudbinom narodnih nada Petog oktobra. U moru kukumavki povodom decenije od tog rijaliti šou programa, jedan Srbin je, napokon, javno priznao da mu je super, skoro kul (što može da se rimuje na adekvatan, ali retrogaradan način). Rekao je da su promene baš onakve kako ih je zamišljao, i da se najviše opario tek posle Petog oktobra. Ima za mleko, ima za hleb, ima za jahtu, ima za avion, ima se, baki, može se…

Taj prosečan Srbin, po imenu Željko Mitrović, tako je postao dupli dokaz – kao prvo, njegov primer ukazuje na to da nije baš svima tako loše u demokratiji, a kao drugo – taj slučaj neverovatnog uspeha blagodareći promenama pokazuje da promene i nisu baš uspele. Pošto su najbolje prošli oni koje su Srbi tada naizgled smenili. Ispalo je, naime, da su razjareni demonstranti onomad tražili da se promene oni, a ne Srbija. Te smo umesto lustracije dobili nacionalnu frustraciju većih razmera.

Nenad Čanak, prijatelj pomenutog zadovoljnog Srbina, međutim, nikad ne spava. On je predložio da se lustracija ipak sprovede, makar i sa decenijiskim kašnjenjem, što je otvorilo mogućnost da pravda naposletku pobedi. Čanak, doduše, nije računao da bi lustracija, sada i ovde, mogla dovesti do niza turbulentnih posledica. Za početak bi pala Vlada.

Kao jedan od dokaza da se Srbija polako menja, neko je ovih dana naveo i činjenicu da će se u nedelju 10. oktobra u Beogradu konačno slobodno (hm) održati Parada ponosa. Mada se niko ne seća da je u DOS-ovom Ugovoru sa narodom pod stavkom 11 pisalo: „Obećavamo gej-paradu’’. Naš sugrađanin, po imenu Desničar, čovek iz prvih redova svih manifestacija gde ima šta da se zapali, već danima ne skriva suze radosnice zbog ove male petooktobarske tekovine. Skuplja kamenje po dvorištu i boji ga u crveno. Isto to je radio i prošle godine. Kada ga komšije pitaju šta radi – on kaže da je to novi pravoslavni običaj – za Uskrs se jaja farbaju u crveno, jedno se ostavi sa strane, da bude čuvarkuća – dok se za gej-paradu u crveno farba kamenje, i sve raspoložive količine se iskoriste o blagdanu. Naš sugrađanin Desničar, jasno je, za sve ima crkveno-vizantijsko tumačenje, jer to tako treba.

Najsrećniji je, nekako, ministar policije Ivica Dačić, čovek koji ima veze sa svim važnim stvarima u ovoj zemlji – od Petog oktobra, preko crvenog mulja do „prajda’’. Njemu se ukazala prilika da samo pet dana od desetogodišnjice onih „nemilih događaja’’, kada niko od prvoboraca nije izašao na ulicu da prigodno proslavi najbolju makljažu s policijom u novijoj povijesti, napravi spektakularnu manifestaciju neformalno nazvanu ‘’Parada policajaca – Murijada’’. Dobio je potvrdu da će ovoj jedinstvenoj fešti prusustvovati čak 5.000 čuvara javnog reda i mira iz svih krajeva naše zemlje sa plaćenim dnevnicama. „Murijada’’ će potrajati čak tri dana – otvara se u nedelju kod parka „Manjež’’, a zatvara u utorak uveče širom Beograda. Doduše, ako Hilari Klinton zanoći u prestonici, zbog velikog interesovanja publike, „Murijada’’ će trajati i u sredu.

„Da vam kažem’’ – izjavio je tim povodom naš sugrađanin Desničar – „nisam se ja borio onomad da mi po Beogradu vršljaju pederi i Klintonovi…’’

Tu smo, dakle. Ni u najgoroj noćnoj mori, ovdašnji čovekoliki borac za SrBstvo u celini, nije mogao da dosanja da će se u razmaku od dva obična oktobarska dana na Srbiju obrušiti i Sodoma i Gomora i Klintonova, lično.

Porodica Klinton je u Srbiji neobično cenjena – imaju poštovalaca skoro ko Gej strejt alijansa i Lezbejski info centar zajedno. Bil Klinton, suprug glavne gošće trećeg dana „Murijade’’, ušao je svojevremeno čak i u narodne epske pesme: „Poštovani Klinton Bile, Predsedniče svetske sile, Bez obzira na sankcije – Primi pozdrav iz Srbije! Sve oštrije i sve ljuće, Grmi glas iz Bele kuće, Sve je crnja uma tama – Sećaš li se Vijetnama? Nemoj, Bile, naopačke, Po savetu iz Nemačke, Da kreneš u krivom smeru, U naručje her Hitleru! Slobodnoga sveta diko, Demokratska Ameriko, Budi uvek časna, prava, Ne odstupaj od Ustava! I zapamti, Klinton momče, Nema mača, nema omče, Ni embarga, ni sankcije, Da ubije duh Srbije! Mudar budi, Klinton Bile, Budi za mir, protiv sile! Rat je rana neprebolna – Ugledaj se na Linkolna! (copyright by Nikola Drenovac, 1999)“.

Bilo je to u vreme kada je svaki reporter Radio-televizije Srbije prilikom ankete na ulicama, građanstvu obavezno postavljao pitanje: „Šta imate da poručite Klintonu?“ A narod ko narod, smišljao je svakakve originalne poruke, najoriginalnija je stigla iz neke romske mahale gde su prisutni uglas viknuli: „Klintone, predaj se, izgibosmo’’.

Najinteresantnije je, pak, što se ličnost i metodologija Bila Klintona u Srbiji ponekad pominje kao pravi recept za rešenje svih ovdašnjih problema koji prosečnom Srbinu idu na živce. Na primer, kada peti put tokom jednog dana Srbin naleti na neljubaznu šaltersku službenicu ili kasirku, on odlazi besan prema izlaznim vratima izgovarajući: „Trebalo je Klinton sve to da pobije’’.

Činjenica da se njen suprug našao u narodnoj epici, vicevima, anegdotama i uzrečicama, pak, neće uticati na to da mis Klinton ovde dočekaju kao vernu ljubu Banović Strahinje. Beograđani će se tog dana osećati ko Betmen u bunkeru, a cela nacija će, kao i posle posete Džozefa Bajdena, doznati da američka spoljna politika i nije toliki bauk – tražili su samo da zavarimo šahtove i spustimo roletne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari