Dobro. Bile su te nacionalizacije nakon što su partizani vođeni KaPeom „okupirali“ Jugovinu. Nemam sad vremena e da bih sa bilo koje strane lijepio etikete na tu „akciju“. A za ovu priliku nije nešto posebno ni bitno. Da li je u toj, ili tim situacijama učinjena nepravda i kome, da li je nekom pala kakva naknada za „oteto“ itt, itp. Nacionalizacijom je dakle izvršeno podržavljenje svega što se moglo podržaviti. A onda se cijela stvar događala tako da je sve podržavljeno, kao i ono što je naknadno napravljeno, izgrađeno, osnovano…, u jednom trenutku, pa makar samo papirnato, postalo društvena svojina. Koju su različiti različito kvalificirali.
Jednima je to značilo „svačije i ničije“, drugima i dalje „partijsko“„ trećima nešto treće … do onih koji su to naivno smatrali baš tako kako je rečeno. Društvenom, znači zajedničkom, znači svojinom svih – „radničke klase, radnih ljudi i građana“. Rekoh već, nek’ je bilo i papirnato. Pa je sve teklo kako je teklo, preko ZURa i „Pravaca razvoja sistema društvenog samoupravljanja“, do na ovim prostorima Miloševića i Markovićeve mu. Koji su ukinuli i samoupravljanje i društvenu svojinu šta god da je to bilo, ili moglo biti. Ukinulo sve baš kao onaj veseli asistent Bulgakovljevog doktora u „Psećem srcu“. Dakle podržavilo, izvršilo „nacionalizaciju“ i onog od ranije i onog od kasnije. Kontajući i ne samo kontajući da bi se tu moglo svašta, a i više od toga ušićariti. Neki su čak i ušićarili i to poodobro, da i danas vuku i množe taj šićar.
Poslije prevrata, što kažu demokratske revolucije, cijela stvar je krenula u nove radne pobjede. Hajde da ne pretjeram, „pokrenuta je inicijativa“ (što mi se ovo sviđa) za povrat imovine onima kojima je nekad davno, preko predaka, učinjena nepravda. Pokrenuto je i donošenja zakona o restituciji. Što je sasvim uredu, makar se usput prošvercao pokoji nikad oštećeni. Makar su i bez zakona, uredno, nečijom demokratskom samovoljom, npr. tzv. NJKV, građani Karađorđevići pripušteni u kuću im za koju još nije utvrđeno čije je vlasništvo bila, a za pare od poreza građana, makar je koji zaslužni građanin uspio na vrijeme otkupiti odgovarajući mu rezindecijalni objekat, makar šta god. Nema veze.
Ali ima veze jedan mali problem koji bi kad li tad li mogao od nekud izroniti. Radi pazara, vašara, sajma, pijace, tepe i sličnih mjesta, pogotovo onog što se na tim mjestima događa. Unaprjeđeno ojavljivanje iliti podržavljenje iliti tzv. nacionalizacija, pa pojevtinjenje, pa bankrotstvo, pa rasprodaja, pa „ko prije djevojci njemu i djevojka“ i sve što se uz to može namaknuti, pa ugradnja, pa „cestovni“ i „pružni“ radnici, pa razne namijenjene prenamjene, pa još svašta.
Imam neki gadan osjećaj da bi jednom moglo biti „inicirano pokretanje“ izrade novog zakona o restituciji. Da bi kome moglo pasti na pamet, može se osjetiti oštećenim, da mu se vrati pripadajući dio otete društvene, zajedničke imovine.
Lako je bilo onima u Varšavskom bloku. A mi…?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
