Nostalgija

Ivan Džidić

1946. Mostar; sa šest mjeseci bezizgledna upala pluća; 1984. napukla kralježnica, otišao u Španjolsku na deset dana; 1987. probudio se za volanom uz rub lijeve strane ceste, za minut iz suprotnog smijera naišao šleper; 1992. u zadnji tren napustio Mostar; 1995. pokupila me policija za slanje na front, izvuklo me; 1997. akutna upala klapne začepila dušnik, u pola sata...; 2003. teška depresija; 2012. infarkt, stigli na vrijeme, ugradili rezervne dijelove, bilo za moje godište; trenutno – dužan k’o Grčka, molim Boga za dvije godine, samo da vratim dugove a onda briga me...

Virus

Zanimljiva jedna pojava taj virus. Bilo koji. Sitna baja, sitnija i od kojekakvih bakterija, koja uživa nastaniti se na neko živo tkivo, bez pitanja na koji će mu dio.

E pa sad…

Sasvim je dovoljna naslovom pošteda čistunaca, tog pristojnog dijela pučanstva, kojem se čistunstvo tu i zadržava. Zato u naslovu nedostaje - ga jebi.

Post ti ćaćin

U kraju iz kojeg sam, psovka je na cijeni i ne koristi se samo za ruženje, već i za pohvale. Moj rahmetli stari znao je tako često kao izraz simpatije, za nekog zbog nečeg, koristiti psovku - jebem ti post ćaćin.

REM

Uvijek se, ja koji nisam baš nešto zbunljiv, zbunim kod pitanja šta ste po struci. Šta odgovoriti. Koji to neki papir imam bilo bi najjednostavnije, a opet mogao bih komotno odgovoriti sa nemam pojma.

Sljedeće…

Napokon sam dočekao dugo čekanu tužbu za nešto, za bilo šta od sa "najviših mjesta" i onih im u kontri, debelom prašinom praćenih optužujućih izjava.

Dan ko dan

Dešava mi se da, uobičajeno oko dva ili tri sata ujutro, kad kao na posao, tek da i to odradim krećem spavati, na drvenom, sklopljenom od kockica i pločica, "vječitom" Lesnininom kalendaru, kojem je evo već trideset i kusur godina, zaboravim promijeniti datum.

Zalaufavanje

Evo nekako valjda protutnja nedelja bura, hajde da ne budu u čaši, neka budu u staklenoj šerpi vode.

Krušikara

U proteklih, evo još malo pa trideset godina, otkako traju sukobi na nekad SFRJ prostorima, još bolje rečeno u "Regionu", imao sam više prilika susresti se, sve sam manje siguran srećom ili nesrećom, ne baš neposredno sa kojekakvim eksplozivnim napravama, kojima je, makar prostorno, zajednički naziv bomba.

Dobro jutro

Jutros, a meni je to jutros ravnopravno svako jutro u koje čujem, u osam redovno, zvono alarma, po ko zna koji put krenuh u raspravu sa samim sobom, rekoh što ti to treba, gdje ćeš...

Sjećanje

Skoro da ne prođe dan, a da se ne sjetim nekog, ili u paketu nekolicine kolega i prijatelja iz mojih &td - ovskih dana u Zagrebu.

Užas

Jebalo me ovo sve u zadnji trenutak. Kao čekam hoće li biti baš nešto interesantno, značajno za sudbinu širokih narodnih masa i lokalno i globalno. Iliti ko ga kome i kako.
PrvaPoslednja