Nostalgija

Ivan Džidić

1946. Mostar; sa šest mjeseci bezizgledna upala pluća; 1984. napukla kralježnica, otišao u Španjolsku na deset dana; 1987. probudio se za volanom uz rub lijeve strane ceste, za minut iz suprotnog smijera naišao šleper; 1992. u zadnji tren napustio Mostar; 1995. pokupila me policija za slanje na front, izvuklo me; 1997. akutna upala klapne začepila dušnik, u pola sata...; 2003. teška depresija; 2012. infarkt, stigli na vrijeme, ugradili rezervne dijelove, bilo za moje godište; trenutno – dužan k’o Grčka, molim Boga za dvije godine, samo da vratim dugove a onda briga me...

Poravni teren

Za studentskih dana, iz Zagreba u Mostar putovao sam uglavnom autobusom. Ne bilo kojim.

Barba

Prije nekoliko dana, počeo sam planirati put u Zagreb, početkom trećeg mjeseca. Starije mi dijete obilježava jedan jubilej, od kojeg mi kad se preračunam stane u grlu nešto veličine knedle sa šljivama.

Petra

Manja nas je napustila prije nekoliko mjeseci, biće nekih pola godine. Na neki način se, što kažu, spasila. Zadnjih mjesec dana na moje oči trpila je nekako rak koji ju je izjedao i kopnila.

I šta ćemo sad…

Raspisati izbore ili ne, nije pitanje. Kao što bojkotovati izbore ili ne, jednako tako nije pitanje. Ostaje, tako mi se barem čini, "Biti ili ne biti, to je pitanje".

100 %

Koja pegula. Evo već više od dva sata blejim u ovaj stopostotno bijeli, da bjelji ne može biti ekran i džaba.

Ha sokole…

Neki dan bi neki baš nesvakidašnji dan. Hladnjikavo, vlagovina koja se uvlači u sve u šta hoće i može, a kako joj prahne.

Iz čista mira

Uzmimo samo na primjer, da nisam besmrtan. Da mi nije bliska teorija, ili neka bude za nevjerne Tome, skoro teorija onog veselog matematičara, o velikim rotacijama, o vremenu kojeg nema, prema kojoj sam i jesam i bio i bit ću.
PrvaPoslednja