Foto: Privatna arhivaDok čekam poziv liječnice koja mi čita holter, slušam skupštinare i Mlađahnog, koji bi o nekom izvješću o Kosovu, koje je, izviješće, na dnevnom redu, o svemu je više nego o Kosovu, a najviše a one man show, malo u prvom licu jednine, malo u trećem licu iste te jednine, još uvijek bez prelaska na treće lice množine, nekako iz čista mira sjetih se jednog starog vica sa domobranom, koji drži bombu i pita je – buš pukla, buš pukla, na šta će bomba – BUUUUUMMM.
Ja nešto izbjegavam svoju internu bombu pitati ni slično, prpa braco. Izabrao sam sačekati nekog ko zna sa bombama, ko može eliminirati mogućnost odgovora kakav je dobio onaj domobran. Dok tako ja čekam, čeka i profesionalac kojeg čekam, jer mu trebaju relevantni podaci. Mišljenje plućologa i srcologa, na osnovu kojeg će, uz još neka dodatna ispitivanja, odlučiti kojom metodom će onemogućiti – BUUUUUMMM.
Tako sam kod plućologa, preko slikanja, pokazalo se da sam fotogeničan, i spirometrije dogurao do pumpica. Lijepo izgledaju, kao igračkice. Kod srcologa sam uz sve što treba slično prošao, hoću reći fotogenično, čak se vide i prije deset i kusur godina ugrađeni mi rezervni dijelovi, kojih je srećom bilo i za moje godište, a koji su izgleda uspješno riješili problem nagomilanog smeća i osigurali koliko toliko normalan protok tekućine.
Tako sam dogurao do holtera, koji bi uz sve što sam trebao raditi i što me je usput handrilo i ja to evidentirao, a sprava registrirala reakcije. Šta god i kako god ispadnu rezultati čitanja, kakva god slika da bude, pokušat ću se, naravno uz sve moguće konsultacije, izboriti za što neinvazivniju metodu deminiranja.
Protiv uspavljivanja od kojeg me nije prpa, malo me je prpa od moguće nemogućnosti buđenja, što me ne bi baš nešto posebno obradovalo. Kad iz ove laičke perspektive bacim oko, nekako mi se čini da buđenje ovisi više od srca nego od pluća, koliko god i pluća mogu zakazati, i ona su čudan neki organ, osjetljiva na sve i svašta, posebice na zagađenu atmosferu, uz kakvo god razumijevanje pojma atmosfera.
Dobro, i kakve sad to veze ima sa skupštinarima i sa Mlađahnim. Slušao sam ih relativno dugo prvog dana, a moga mi boga evo i drugi dan. Baš sam se naslušao. Ne znam sluša li neka struja u policiji, ima materijala, ima materijala…
Neka sad toga. Ni ovaj drugi dan ne zaostaje, ali je prvi bio baš simptomatičan. Posebice u jednom trenutku u kojem nisam mogao razlučiti viču li i uzvikuju li svi prisutni, ili možda ima neko ko je izuzetak. Ne znam šta je bio šlagvort, ali odjednom je skupštinskom dvoranom, a i televizijski i velikim dijelom ovdašnjeg zemljopisa, orilo – KOSOVO JE SRCE SRBIJE… KOSOVO JE SRCE SRBIJE… KOSOVO JE SRCE SRBIJE…
Pluća nikom nisu pala na pamet. Zato mi se, možda griješim dušu, jebi ga, niko nije idealan, učinilo da je Srbija, nakon svega izgovorenog u skupštinskoj dvorani, zrela za srcologa, posebice za holter.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
