Učiteljice

Vjerojatno ima neki razlog da u ovim krajevima početak školske godine bude u petak.

Nevažno je to što se meni čini kako je prvi ponedeljak u ovom mjesecu nekako normalniji dan.

Majska tragedija ostavila je različite tragove. Posebice na širenje straha glede sigurnosti djece.

Kao da je odjednom krenula dekada brige i pojačane sigurnosti, ali i dekada prilagođavanja posljedica tragedije svrhovitosti kod pojedinačnih društvenih grupa.

Ali ne bih htio širiti priču o tome, koliko god ne znam hoće li u školama biti više raznih eksperata, policije, kamera i druge skalamerije, nego učenika.

Negdje je, na nekom od takozvanih medija, krenula priča o sjećanju na učiteljice. Kako je krenula, isključio sam se i u trenu pomislio na svoje.

Na prvu, u prva dva razreda, Atifu Pašić, prelijepu ženu, u koju smo svi bili zaljubljeni. Stanovala je u mom komšiluku, sa mužem, Šefkom Pašićem, svraćao sam ponekad kod njih, imali su najljepšu i najveću šandudu u Mostaru.

U trećem razredu učiteljica nam je bila Smilja Ćorović, visoka mršava, naizgled stroga, za njenog vakta svi smo imali notese u koje je upisivala poruke roditeljima. Uglavnom o nepodovštinama.

U jednoj mi je pisalo, igrali smo se šestarima, kako „žicam djevojčice u razredu“, od čega je moja baba Ljuba napravila pravu feštu, kao rano si počeo. Notes mi je kod Smilje do kraja godine bio pun.

U četvrtom razredu, učiteljica je bila Dobrila Pavasović. “Stara” učiteljica, puna dobrote i ljubavi za sve nas. Kao i direktorka škole, Milka Pavić. Njen sin Draško bio je starija izviđačka nam raja.

U školu smo svi išli pješke, dobro, nije bio gužvi, saobraćaja, ali kasnije se sve to nastavljalo, prilagođavalo se, bez još malo pa eto i do zuba naoružane žandarmerije.

U povratku kući, poslije nastave, uspijevao sam “pokvareno” svratiti u neki servis kod dede mi Mirka Vlahe, viknuti dedo, a onda uz njegovu obradovanost, takve nekakve okolnosti, povesti društvo na sladoled.

Zimi na “zimski”, šaum u kornetu. Kući bi dolazio bezbrižno i veselo, jednako tako čekajući sutra, i novi dan u školi.

Bile su to pedesete godine, ne baš blistave za mladu državu kako god se pogleda, ali to nas, djecu, nije doticalo, bar ne u smislu sigurnosti gdje god da smo se nalazili.

Nije nešto bilo ni puno milicije…

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.