Tužna zemlja

Uz dužno poštovanje prema izuzecima na nivou ekscesa, na društvenoj sceni samo je širenje zla, koje se dijeli na manje ili veće, bez svijesti o nerješivosti tek tupim zijevanjem na pitanje koje je dobro od manjeg zla.

Osim što je njemu samom dobro tokom sazrijevanja. Izdržavao sam nekako slušati i gledati Mlađahnog, koji sve manje zna kud udara, pokušavajući se sačuvati od bijede održavanjem na poziciji institucije predsjednika, a sve više je zloupotrebljavajući.

Ubrzano se gubi i iscrpljuje plivanjem između obaveza prema bjelosvjetskom hoštapleraju, manipuliranja onom nesretnom četvrtinom biračkog tijela koja još ništa nije shvatila, osobnih i interesa najbližih mu saboraca i saradnika i grube sile, sastavljene od korumpiranih pripadnika vojske i policije i pripadnika kriminalnih klanova.

Na ta četiri stuba, ako me sjećanje ne vara, opstali su samo general Franko i general Pinoče. Izdržao sam to malo pratiti, a onda evo ovih dana, uključujući i ovaj u koji mrčim po nevinoj bjelini ekrana laptopa, sve crnje od crnjeg, sve tužnije od tužnijeg. Tuča bandi djece i omladine, pod nazivom navijači, od kojih jedna grupa ima u nazivu i vandali. Tuča koja nema ništa ni odvojeno sa sportom i navijanjem.

Povrijeđeno dvoje djece, 12 i 16 godina. Roditelji se još nisu oglasili. Onda vidim policiju u blokovima, kontra građana zabrinutih za stanje nasipa, u strahu od mogućih poplava infrastrukturnim probijanjem nečeg što ne bi smjelo biti oslabljeno. Izgled policajaca podsjetio me je na one koji su 1995. učestvovali u progonu, hvatanju i privođenju izbjeglica u namjeri da ih se šalje, možda u Erdut na obuku, a potom na ratište.

Pažnju mi je posebice privukao jedan grmalj, nesretna sileđijska kukavica, s kakvim sličnim likom sam imao posla u stanici policije, u koju su i mene priveli. U svemu tome uspio sam se i nasmijati, čuvši da je neki stručnjak od parapolicajca pozvao vatrogasce, kad su protestirajući građani zapalili malu neku vatru, i kao svjetlo i kao grijalicu.

Na sve to, Šodroš. Kao da je događaj visokog rizika, policija pod punom spremom za razbijanje demonstracija, protiv građana koji mirno brane nešto što misle da je za braniti. Bilo je samo pitanje trenutka u kojem će doći do intervencije i sukoba. I došlo je. Ne znam epilog. Trajat će to još. I evo na kraju, dok imam još malo vremena, ne gledam ali čujem, mlađahni Boško i ostali pripadnici radikalne desnice, navodno protiv Vučića, ispred sjedišta vlade, u odbrani Kosova, a protiv Vučićeve izdaje i prodaje.

Kakav sam, sve mi to liči na prilog opstanku Mlađahnog pred bijelim svjetskim kuplerajem. Možda se Boškić sjeti da kasnije presele do „blokova“ i nasipa. Usput čujem kako se u Briselu razgovaralo o Ukrajini, o susretu Sia i Putina glede te iste Ukrajine i rata i još koječega. Hajde, bar još niko nije pomenuo, mislim na medije, sumnjam, neka im bude olakšavajuća okolnost, da neko ne vidi nagovještaje sukoba za prevlast na Pacifiku.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.