Foto: Radenko TopalovićGostujući na jednoj od televizija čijem se mogućem nestanku predsednik obradovao još u prvim mesecima godine, jer je imao proročki san u kome nimalo lično petlja baš oko toga, pitan sam nešto naizgled logično: šta očekujem od novosadskog protesta zakazanog za prvi novembar. Tu se zapravo vide dve stvari: pomerenost i pomirenost s pomerenošću.
Odavanje pošte ljudima kojih više nema u Srbiji je stvar spram koje imamo očekivanja, strepnje vezane za ličnu bezbednost, čak i odsustvo opšte saglasnosti da žrtve postoje, jer za DJV-a su to, kako reče, „šatro žrtve“. Dajte mu vremena, reći će sutra i da su šatro mrtve. Sluganjske horde nijednom im nisu priznale čak ni umrlice, nijednom pročitale njihova imena, nijednom umukle pred užasom koji je snašao porodice; bez srama i straha, makar onog ličnog, sebičnog, ulaze u klimave autobuse ne bojeći se drumova bez adekvatnih dozvola i bezbednosnih amina, konstrukciija koje padaju na glave ne pitajući za glasačka opredeljenja.
Ne mareći za izgubljene živote, oni kliču kako žele normalan život (onaj gde su kriminalci na slobodi, bogati još bogatiji, siromašni još siromašniji); ponavljači istorije unjkavo tvrde da žele da uče – dočim samo prisustvo u tim robovskim špalirima kaže: mi nismo naučili ništa, niti ćemo. Ne postoji takvo predpredškolsko gde se odrasli ljudi s tačno nula zarez ništa saosećanja uče šta je to. Niti u zakonu bilo koje zemlje postoji krivično delo „ti si govno“. Kad ovo prođe, kad se razbuca jezgro oko kojeg su okupljeni da slave svoje govnarstvo kao darvinističku vrlinu preživljavanja, pred ikonom svog sveca kojem na toj osobini niče cela predaleko dogurala biografija, ti će ljudi nastaviti da žive među nama.
Otud u onome što je izvolela reći gospa Ursula, prvi put u manje toplom tonu prema svom ljubimcu, ima nešto iskonski zastrašujuće – kad se izjava spusti s diplomatskih visina na nivo svakodnevice. A kazala je, naime, da od predsednika očekuje reformske aktivnosti (što se moglo očekivati i od Hitlera, fakat je bio rešen da reformiše), te da on u to mora uključiti sve delove društva i političkog spektra (onaj je, činjenica, razmišljao isto tako širokopojasno); neko će reći da je poređenje preterano, i svakako jeste: mikrotiranin nema kapacitetnost svojih idola, iako ima isti pogled na svet – što ne pravi logore za one koji mu se ne sviđaju, to je samo zato što to nije taj vek i baš ta moć, ali da crv sanja snove velikih strvinara, sanja. Dakle, Fon der Lajen veli da Srbija vladavinu prava treba da dostigne tako što pošteni i istinoljubivi rade zajedno s onim kome se ni kad kine ne veruje da je zaista kinuo niti da kija bez skrivene namere, dok izveštaj anketne komisije pre koji dan saopštava: „Pad nadstrešnice posledica delovanja kriminalne grupe, sumnja da se na njenom čelu nalazi predsednik Republike.“
Jednom je Aca Šapić, maneken moralnosti, izjavio da sa svima treba sesti i razgovarati; taj izliv čovekoljubivosti bio bi divan kad ne bi bi moto svih protuva, jer samo bi protuva darežljivo smatrala svakoga sagovornikom mimo prostorije koja se zove sudnica – ostali su prilično pri stavu da se jedino tako zove mesto gde ćemo sesti da razgovaramo s prestupnicima, pri čemu se tačno zna raspored sedenja. Tu će im biti omogućeno da s optuženičke klupe ispropovedaju svoja jevanđelja, jer tako izgleda vladavina prava; teško da ćemo nekakvim zajedničkim radom o kom blagoglagolja Lajen stići do takvog dana, pošto su krivci, kad im se predloži da po zakonu koji krše moraju u zatvor, obično iz fazona da ne. Tako da mi se sve nešto čini da ćemo za taj dan morati da se izborimo bez njihovog pristanka, čak izgleda kao da su ljudi baš zato skoro godinu dana na ulicama.
Ali ah: diplomatija. Njeno je da kaže, itd. Nego, šta se dešava dole, u prizemlju bure, kad se ona jednom istutnji, kada vinovnici budu pohapšeni ili pobegnu, kad prođu – ako dođu – lustracije, nirnberški procesi, kada štabovi raspuste botove i autobus-brigade? Kada, ukratko, ono što je sada puka diplomatska šmira siđe na nivo stvarnosti koju svi osećamo, a to je „de si, komšo/komšinice, šta si ono beše radio/radila kad su nam decu gazili kolima i za to dobijali pomilovanja, umalo i odlikovanja?“ Moraćemo da živimo zajedno s onima koji nisu kršili nijedan zakon, osim onog nepisanog, spomenutog gore. Ti ljudi biće među nama, i stideće se samo onoliko koliko društvo bude spremno da ih izvrgne sramu. Nijedno „morao/la sam“, uz sve razumevanje okolnosti, ipak nije iznad „pod nadstrešnicom su poginuli ljudi, a ti si bio/bila na strani krivaca“. Tu lekciju neće preskočiti, hteli ili ne hteli da uče.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

