Foto: Radenko TopalovićPrva usta Srbije nedavno su nam najavila da će za mesečak dana organizovati veliki sabor roblja i tu predstaviti plan i program gdesmo-štasmo do 2035. godine; biće to višesatno šmiranje i nadlagivanje kao retorska ikebana oko jedine poente: pretnje da će i za deset godina biti na vlasti.
U to ime sevnuo je i tiktok-blokbaster, super-anti-herojski team up – uništitelj svačijeg srednjeg doba i penzionerstva udružio se s upropastiteljem omladine, koji već svojim umetničkim imenom sugeriše da nema ništa protiv što živimo u svinjcu. Zadnje vreme došlo, otima se parohija i jednom i drugom po starosnoj nadležnosti, pa se mora trovati svim silama dok još ima očaranih likom i nedelima. Izbora će možda biti, možda neće, ali kampanja je u punom zaletu – i ovoga puta nisu dovoljni standardni avioni-kamioni: sad mora tvrdo, ugasi TOK, upali tiktok… i dovedi robote. Ček, šta?
Beše potkraj prošlog veka ona vrlo gledana emisija što se zvala „Posle dvehiljadite“. Tu smo, pažnjom prikucani za ekrane, uzbuđeno gledali neverovatne isečke iz budućnosti koja nije naučna fantastika, već bliska futur-realnost. Novo stoleće baš je obećavalo: čovečanstvo prevazilazi ratove i udruženo radi na kvalitetu života… biće to bolji svet, mislili smo. No, zamislite samo da je kakav haker iz ovog vremena upao u program i poslao nam stvarno uključenje u 2026: Rusija-Ukrajina, Palestina, Iran, Tramp kidnapuje predsednika jedne zemlje da skrene pažnju s dosijea koji vele da je kompletna belosvetska buržoazija u stvari banda svodnika i pedofila – a u Srbiji, predsednik je onaj najantipatičniji radikal, i u pratnji nekoga ko liči na unuka Slobe i Mire gleda smotru na kojoj igraju roboti kojima su navukli jelečence tesno… pa sunce te je*alo, kakva bi se združena masovna eksplozija pejsmejkera i zdravih srca začula, dok bi preteklima bar popucali kapilari u očima. Dobro je što se nije tako zgodilo, nego smo lepo, ko ljudi, mic po mic stigli u užas.
Dakle, da, na svu muku i pretnju da će biti tu zauvek, Veliki Meštar ilustrovao je svoje namere nekakvom svetkovinom gde mladi, tek sklopljeni Terminatori krotko igraju pred zvanicama ukrašeni komadom narodne nošnje; tip do njega zaista liči na spomenutog Unuka, ili mi se samo priviđa od slutnje da se instalira dinastija. Prizor od kojeg u glavi čuješ škripu violina iz saundtreka za horor: naša crna prošlost prisustvuje budućnosti, tvrdeći da je to jedno isto, samo mehanizovano. Otvorićemo pedeset fabrika, veli Prezidente, gde će zajedno raditi ljudi i roboti – jer vi mi, naravno, verujete da će biti zaposlenja za vas pored ovih storm-trupera što rade besplatno, ni sendvič ne traže. Kakve li mirotočive misli idu kroz glavu osobe koja godinu dana uživa u prebijanju i hapšenju ljudi, koja plaća da mu se aplaudira i svako malo preduzima migracije glasača, koja oko sebe ima gomilu neopevano i neopevljivo nesposobnih čankoliza – dok posmatra metalne čovekoide kako mu đuskaju po komandi, napravljeni da bespogovorno slušaju a obučeni u Srbe? Mašti na volju, da se kladimo da je bar krajičkom uma zaputovao u tu krasotu bez granica.
„Ma ajde fabrike, ovo bre treba se zaposli u policiji. Izvukli mi se neki panduri, kao uzeli bolovanje, kao ne bi da biju sopstveni narod, ej. Nezahvalna stoka, nateralo me kriminalcima da dam uniforme, pola ćara od Expa mi unapred pojedoše. A zamisli pustim ovu metalurgiju na gamad, za dž! Bije, ne pita. Bije, ne traži ništa. Gvozdenog Mrdića programiram, pošaljem na televizije a mikrofon kod mene, sklopim priču kako valja, ne ko ovaj tužnooki što mu ladno izlete da predlaže zakone samo zato da nas ne bi pohapsili… nema, em jedva nauče scenario, em čim krenu iz svoje glave ode sve dođavola, to toliko nesnalažljivo da skrene u istinu, šta bi tek na suđenjima izlajali. A i sudije treba metalizujem, pa sam miran. U stvari… ionako se priča da mi ne valja narod, da bih ga rado zamenio nekim drugim… podelim robotima državljanstva, to je rešenje: sve krimose oslobodim, sve poštene proteram iz zemlje, naselim robo-Srbe. Kad sam ono rekao da je taj velemiting, u martu? Je l’ možete do marta da mi napravite jedno sto hiljada ovih, ali da viču Aco Srbine?“
Avaj, zalud snovi, svejedno bi i tako došlo na naplatu overlordu što je celog života samo razmišljao kako da tlači, umesto da je čitao beletristiku i pogledao koji film: roboti se uvek pobune, čak i ako nisu robo-Srbi. Što će reći, samo nared, samo se ti smeškaj i sanjari, zapamtiće tebi Terminator što si ga kao malog terao da ti igra pipirevku na priredbi.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

