Njihov posao 1Foto: Radenko Topalović

Vukašin Mandrapa iz hercegovačkog sela Klepci jedan je od petoro Mandrapa zaklanih u Jasenovcu. Mladenka i Danica bile su tek devojčice od šest i devet godina kad je ustaška ruka povukla čelik preko malenih vratova.

Po jednom nepouzdanom svedočenju, na granici legende, neki ustaša Friganović je pao u sevdah, koljući stotine ljudi u noći, kad je primetio Vukašina iz sela Klepci kako stoički posmatra i čeka svoj red. Ustaša krvavih očiju terao je Vukašina da izvikuje pozdrave poglavniku Paveliću, režući mu prvo uši, pa nos.

Ali, Vukašin je ostao miran i rekao: „Radi ti, dijete, svoj posao.“

Kažem, ovaj Mandrapa je sigurno zaklan, njegovo ime je na popisu žrtava. A da li je baš ovako rekao svom koljaču ili nije, ko će ga znati. Srpskoj pravoslavnoj crkvi je priča bila dovoljna da Vukašina Jasenovačkog proglasi novomučenikom. Uostalom, to je posao crkve – da kanonizuje izmišljene ili domaštane priče.

Što bi rekao Vukašin, svako ima svoj posao i treba da ga radi. Posao svakog čestitog čoveka – ili, što da ne, čestitog Srbina – jeste da čuva sećanje na Jasenovac, njegove nevine žrtve, na one koji su iskrvarili u jami samo zato što su bili Srbi, Jevreji, Romi.

Čestiti Srbin to sećanje čuva ne samo jer se valja setiti mrtvih nego jer valja u društvenu svest urezati nauk o strašnom zločinu, da se nikad i nigde ne ponovi. Sa time nam, doduše, nije išlo poslednjih decenija.

Jedino tako zaumni zločini, besmisleni, neobjašnjivi, dobijaju smisao. Taj smisao onda potiče iz vizure žrtve, iz tih nevinih i surovo zgaslih života. Da se više nikome ne desi, da se tako, prekidanjem niza osvete i stradanja, zaustavi koljačka ruka. Da koljač postane nemoćan.

Ali, ako nemate posla sa čestitim ljudima – ili, što da ne, čestitim Srbima – onda imate posla i sa drukčijim učitavanjem smisla. Vredi o tome razmisliti, možda su Mladenka i Danica, preko čijih je malenih vratova ustaška ruka povukla čelik, stradale baš da bi danas, osam decenija kasnije, srpske vlasti mogle da stave slike o Jasenovcu u hol Skupštine te da onda lažu kako neki Tonino Picula tobože nije hteo da ih vidi.

A to sve jer je, kažu vlasti, i Picula ustaša, a oni koji njega i druge evropske parlamentarce dočekuju u Srbiji odreda su piculići i isto ustaše. Možda je baš zato Vukašin iz sela Klepci nad jamom mirno posmatrao Friganovića krvavih očiju i čekao svoj red, a kad mu je ovaj odrezao uši i nos, rekao: „Radi ti, dijete, svoj posao.“

Ko misli da preterujem, neka vidi još jednom vesti. Naprednjaci su, verovatno se sve smijuljeći svojoj genijalnoj psini, u holu Narodne skupštine na brzaka sklepali „izložbu o Jasenovcu“, priručnu, nedostojnu – za jeftinu upotrebu. Sve to da bi pokazali nekom Toninu Piculi nešto, pa onda lagali kako su evropski parlamentarci izbegli „izložbu“, a to sve da bi ih predstavili kao ustaše, što je inače izraz koji rutinski koriste i obezvređuju, lepeći ga kao nadimak polovini Srbije.
Ako to tako može, ako se to tako dopusti, ispašće da su Mladenka, Danica i Vukašin, ostale Mandrape i još sto hiljada Srba zaklani da jednom umru i da hiljadu puta budu opoganjeni uprezanjem u propagandne poslove najgorih ljudi – ili, što da ne, najgorih Srba.

Obično najgori ljudi najviše vole da morališu i sa imaginarne etičke uzvišice druge unize. Isto tako, najgori Srbi najviše se lupaju u tobože patriotske grudi. Štaviše, kao gorile, po njima doboju, štaviše propisuju kakav je to po njima dobar Srbin, pa shodno šire spisak izroda, izdajnika i ustaša – to više nanovo režu uši, noseve i vratove jednom preklanih, to ih dublje nabijaju u jamu sa jaucima.

Premda je evergrin, Jasenovac se u propagandnim radovima najgorih Srba koristi po tri dana. A onda će doći nešto drugo, predsednik će podviknuti da se vaterpolistima daju pare, možda će nabaviti naftu i gas, možda će žandari opet pendrečiti studente pa će se pričati da blokaderi bolje nisu zaslužili. Mašina ide dalje, mlin melje, i Mladenka, Danica i Vukašin biće mrtvi i mirni u jami neko vreme dok ne dođe red da ih opet iskopaju pa opet kolju.

Možda i preterujem. Možda sve treba shvatiti kao posao, pa kako kome zapadne. Neko je pekar, neko lekar, a neko je sebi za posao zadao da večno ostane na vlasti i da za njega nema granica ni crvenih linija – pa ni onih koje ostaju na prerezanim vratovima. Možda to tako može, evo tako nam je poslednjih decenija, da se poplavelih nedara šepure oni koji nisu čestiti ljudi – ni, što da ne, čestiti Srbi.

Vukašin iz sela Klepci koji je, prema nepouzdanim svedočenjima, svojom mirnoćom oterao ustašu Friganovića u ludilo, možda bi danas stoički gledao kako po Skupštini razmeštaju panoe da bi nekog Tonina Piculu prozivali da je ustaša, a pola Srbije da su piculići i isto ustaše, da bi imali materijal za tri dana propagande.

Možda bi ih Vukašin pogledao, dok još ima oči, i rekao: „Radite vi, djeco, svoj posao.“

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari