Foto: Radenko TopalovićOvu našu borbu za slobodnu i bolju Srbiju su u velikoj meri obeležili, takozvani – mali ljudi. To su svi oni koji su svakodnevno na ulicama bez obzira na to koliko je sati, kakvo je vreme, koji je povod. To su ljudi koji se godinama bore protiv ovog zla i nikada nisu izneverili tu borbu.
Ima među njima svakakvog sveta, i stranačkog i nestranačkog, i mladog i starog, ali pre svega časnog i poštenog. Njihova borba, naročito na lokalu, traje više od deset godina. I mnogo toga su doživeli i preživeli. O njima slabo vode računa u Beogradu. Tu i tamo dobiju neku malu podršku, nečiju pažnju, i to je sve. Mnogo toga urade i zaslužuju mnogo više.
Često su prve mete lokalnih moćnika i kabadahija. NJihova deca ne mogu da idu u vrtiće, njihovi ukućani dobijaju otkaze, a najčešće ne mogu ni da se zaposle. Oni dobiju i batine, a neretko bivaju i uhapšeni. Ono što je, međutim, najvažnije, nikada ni ne pomisle da odustanu.
Beograd je odavno postao kukavički grad. Neka se niko ne ljuti, a naročito oni koji žive u našem glavnom gradu. Da je hrabar i slobodarski, nikada ne bi dozvolio ono ruglo od ćacilenda koji im osam meseci stoji u centru grada. Lakše je pognuti glavu, proći pored njega i verovati da će to neko drugi da skloni umesto njih. Mali ljudi u unutrašnjosti brane svoje ulice, trgove, raskrsnice da ne postanu neki novi ćacilendi. Beograd čeka. Šta čeka? Čeka da ponovo neki ljudi sa lokala povedu u marš ka glavnom gradu, kao 5. oktobra.
Ušuškani u lažnu sliku o životu u najvećem gradu sa najvećim primanjima, zamišljenim privilegijama i umišljenoj bitnosti, svakodnevno svedoče o besprizornom uništavanju svega onoga što Beograd čini lepim. Zajahali su ga neki nedolični ljudi na vlasti koji mu svakodnevno prave rane. Ti ljudi su nedostojni čelnih pozicija u gradu koje su im date i zbog kojih veruju da im je Beograd dat u nasleđe poput lične prćije. Nikada se tako ne bi ponašali da im nismo to dozvolili.
Najtužnija slika i epizoda našeg glavnog grada jeste sklanjanje Starog mosta. Koliko su nam samo usta bila puna odbrane tog simbola grada, a kada ga je trebalo odbraniti, nekoliko desetina hrabrih i odvažnih je stalo naspram mašina i kordona. Svi oni koji su proces uništavanja tog mosta nemo i sa strane posmatrali stavili su se na stranu stanovnika Beograda na vodi kojima je buka tramvaja kvarila snove. Zbog toga je Stari most morao da umre da bi oni sa najskupljim ulaznicama mogli mirno da spavaju.
Šta treba da se desi da se Beograd probudi? Verovatno više ništa. Decu vam svakodnevno maltretiraju po školama i gimnazijama, a vi se ponašate kao da se to dešava nekome trećem. Ulice su vam neprohodne, trgovi uništeni, saobraćaj potpuno nenormalan, železnička i autobuska stanica su doživele sudbinu Starog mosta zbog komfora stanovnika na vodi… Hibernacija pomešana sa konformizmom daje rezultate, a to je apatija i bol u uvetu za svet oko sebe. Beograd je, koliko god to čudno zvučalo, najveći kočničar promena u Srbiji.
Za to vreme, mali ljudi vode veliku borbu u svojim gradovima. Beograd to gleda na televizijama, dok još može. Uskoro možda neće moći ni da gleda. Desi li se to, opet će na lokalu da bude jači odgovor nego u glavnom gradu.
Svaka čast svih onim hrabrim ljudima iz pojedinih zborova u Beogradu koji prkose, ali i oni su svesni da je to malo i da bi moglo mnogo više. Zato su naši „mali ljudi“ naša velika snaga. Oni će, bez obzira na sve, doneti Srbiji slobodu. Za njih nema prepreka, a rekao bih ni straha.
Borba za slobodu je najveća koja postoji. U njoj učestvuju oni najhrabriji, oni najbolji. Za njih komfor ne postoji kao izgovor. I na suncu i na kiši, i sami i u gomili. Koliko oni toga žrtvuju da bi se borili, nisu ni sami svesni. Koliko je potrebno biti hrabar i uraditi oni što su uradili Valjevci Aleksandar Obradović i Katarina Petrović. Šta reći za Jelenu Mihajlović iz Pećinaca, čiju je decu čovek koga zovu Luki, a tepaju mu čika Mića, izbacivao iz vrtića, i koja se svakodnevno bori. Hvala Bogu, Srbija je svakoga dana bogatija za te „male ljude“ koji ne prezaju i koji znaju da nazad nema, jer je nazad ćacilend. Veliko hvala svim tim ljudima koji nam daju veru i snagu da je moguće da i Srbija jednoga dana postane normalno mesto za život. Sve dok ima njih, ima i nade da Srbija neće završiti na smetlištu promašenih politika.
#izVucicemose
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

