Foto: Radenko TopalovićKoliko je jedan i bedan, nedostojan pomena imena, dokazao je ne samo u subotu, već i u nedelju. Nije izdržala bolest u njemu i morao je da se pojavi pred novinarima da nam nešto kaže. Iziritirao je dodatno javnost, a hapšenjem studenata je sebi definitivno zacementirao sudbinu.
Okupio je oko sebe sav smrad i trulež. Na sreću Srbije, toga je sve manje, ali je i dalje zlotvoran. Nedostaje mu samo onaj pajtos Sima, ne naš iz studija, već onaj megafondžija sa kojim bi, ako bog da, uskoro mogao da deli prostor. Najpre je ono najgore što Srbija ima, dobila nekakvo ordenje. Kriterijum je bio isti onaj kao iz njegove priče o čoveku kojem je obezbedio posao od pet hiljada evra. Za razliku od tog lika, ovi sa ordenjem su nastavili da mu služe i da budu zahvalni na prilici, ne da rade, već da mu budu lojalni.
Ni njima ne vredi pomenuti ime, jer čak ni toga nisu dostojni. Jedan od njih je više vremena proveo na televizijama braneći odlazeću vlast, nego što je se posvetio svojem poslu u Ustavnom sudu. Da je toliko srčano i borbeno radio svoj posao, Ustavni sud bi do sada doneo presude povodom tužbi o izbornim krađama.
Onaj drugi je nekoliko meseci pre ordena, morao malo u apsanu u okviru borbe protiv korupcije. U Srbiji je put od korupcije do ordena, verovatno najkraći na svetu. Ako Srbija ima nešto po čemu bi mogla da se ponosi to su glumci i glumice, a upravo jednoj od glumica kojoj baš ta gluma nije jača strana, dobila je orden, takođe. Bolje joj ide ljubav prema radikalštini, nego uloge na platnu i daskama koje život znače.
I neki džudista i samboista je dobitnik ordena. Zaslužio ga je tako što je poslušao ko zna koga i naređenje da ide da se blamira pred studentima i da pokuša da uđe na fakultet na kojem je postavljen za dekana. O onom, večitom telentu za pevanje kome je karijeru spasila Grand produkcija i šurovanje sa ljudima na vlasti, da i ne govorimo.
Mnoge sam propustio, ali ta dodela ordenja je bila rezervisana za one sa skupljim kartama i u krvi stvorenoj obavezi. Za one sa jeftinijim ulaznicama priređeno je posebno književno veče. Za njih se niko nije nešto posebno potrudio. Dovoljno je bilo ponuditi im nekoliko kesica smokija, i svi srećni i zadovoljni. Ovaj je bio oduševljen, jer ga je sitno koštalo, a razdragani narod srećan zbog smokija, i zbog prilike da vide srpske verzije Melanije Tramp, obučene sa Temua. Takva im cedulja, kakva publika takva i „Melanija“. Kesica smokija je tako postala merna jedinica za prodaju duše đavolu u Srbiji, a takve ponude uvek oberučki budu prihvaćene.
Nesposoban da im ponudi nešto više, ili jednostavno ne želeći, jer zna koliko su njegove pristalice spremne da se ponize, ponovo se okrenuo plagiranju. Sada je pronašao bajkere 2.0, kao i veterane 2.0. Šta li radi taj nesrećan Izraelac tom čoveku, to nije normalno. Zar se njihova kompletna kreativnost svela na to da plagiraju studente? Izgleda da su stvarno toliko očajni, sa sve tim Izraelcem.
Proglasio je, po ko zna koji put, pobedu, odbijajući da sebi i drugima prizna da su studenti i ovoga puta uspeli da okupe ogroman broj ljudi o kojem on sada više ne može ni da sanja, jer nema toliko smokija kojim može da ih okupi. Nije izdržao i morao je da izazove nerede na beogradskim ulicama sa svojim provokatorima. Narod se nije dao, ponovo nije prihvatio njegovu ruku za prolivanjem krvlju. A, onda je nastavio da provocira i izaziva narod.
Malo mu je bilo što se 70 puta slikao za medije u subotu, pa je morao da izađe u javnost i u nedelju i da toliko iznervira građane, a onda i naljuti hapšenjem studenata, da je nenadano Srbija krenula u novi vid protesta koji je sve iznenadio. Čak i ta velika i moćna BIA, sa onakvom veličinom od čoveka na njenom čelu, pojma nije imala pojma šta se sprema. Mi se u stvari borimo protiv najobičnijih amatera na čijem se čelu nalazi monstrum koji je spreman da maricama u punoj brzini gazi decu po ulicama.
Uspeo je ludak da pruži građanima dodatnu snagu i energiju i do neba smo mu zahvalni. Ponoviću po ko zna koji put – Niko ne radi na njegovom rušenju toliko uspešno, koliko on sam. On je gotov, ali to i dalje ne shvata. Nema tog smokija koji mu više može pomoći. Svakog dana je sve usamljeniji, ali i štetu koju čini je sve veća i veća. Ne može nas sve uhapsiti, niti ubiti, sa smokijem ili bez njega.
#izVucicemose
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

