Foto: Miroslav DragojevićPre nekoliko godina, pokušala sam da razgovaram sa poznanikom o tada aktuelnoj seriji.
Bezuspešno.
Razgovor je ostao na pitanju, jer je on odmah izjavio kako „ne troši“ takav sadržaj.
Ako sam pre tog trenutka i čula ovakvu upotrebu glagola „trošiti“ nisam joj posvetila pažnju, zato sam tada bila iznenađena.
Nekako mi je zazvečalo i učinilo mi se neadekvatnim za medijske tekstove koristiti jedinice konzumerskog rečnika.
Ne obavezno zbog toga što mi se serija dopala, kao ni zbog toga što od njega takvo „proklizavanje“ nisam očekivala.
Od tada do danas mnogo puta sam čula da se filmovi, serije, stripovi troše.
I nekako sam se navikla, mada mi se upotreba pomenutog glagola u spoju sa tekstovima medija ili kulture ili popkulture čini skoro patološki privrženom savremenom konceptu obilja, preterivanja, halapljivog kupovanja, nikad dovoljnog posedovanja i onda odbacivanja i rasipanja.
Ipak, ima sistema u tom ludilu.
Medijski tekst se konceptualizuje kao objekat, kao predmet koji je moguće trošiti, trošiti, pa tako i potrošiti i to ima logike, jer medijske sadržaje skoro doslovno proždiremo i to brzinom koja ne dozvoljava našem biću da ih svari.
U sebe guramo vesti, filmove, muziku, potkaste, sve što nam ponude naši ekrani.
A onda zaboravimo sve ili bar većinu.
Živimo u svetu gde je nemoguće izbeći medijske kandže.
Gde god se okrenemo, napadaju nas poruke sa bilborda, telefoni nas permanentno obaveštavaju o aktuelnostima, na poslu se prepričavaju prenosi koncerata, u prevozu crna hronika, a televizije nas ubeđuju da je stvarnost upravo slika sveta koju one daju.
Društvene mreže se množe i mi svoje identitete delimo na sve više aplikacija i skupljamo družinu pod pseudonimima da sa njima raspravljamo o vrednostima novog/ovog vremena u kom se sve monetizuje, pa i troši.
I tako trošimo dane, mesece, pa na kraju i život. I to je to, to je onaj deo značenja „predmetnog“ glagola – ima vek trajanja, ograničen je kao što je ograničena površina ili zapremina nekog objekta materijalnog sveta, kao što je ograničen dan ili mesec ili život.
Dakle, bilo koji medijski sadržaj će se „potrošiti“, postaće prevaziđen, dosadan, irelevantan, zameniće ga neki drugi iste sudbine.
Medijski tekstovi našeg doba imaju svoj rok upotrebe ili postojanja.
Ostaje mi da obratim pažnju na distribuciju upotrebe, jer nikad mi niko nije rekao da (ne) troši storije, na primer.
Srećom, još nisam čula da neko (ne) troši romane, pesme, eseje.
Knjige se i dalje čitaju.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

