Pogled sa Bosfora: Kad Turčin čuje da je Vučić ’70. godište 1Foto: Radenko Topalović

Pre desetak dana, 13. jula, navršilo se 147 godina od međunarodnog priznanja Srbije na Berlinskom kongresu, završenom tog dana 1878. Ne znam da li je ovaj datum obeležen kako treba u zemlji čija Vlada ponovo najavljuje uvođenje „nacionalnih udžbenika“, koji bi valjda trebalo da „pumpaju“ nacionalna i patriotska osećanja, mada iza ove ideje koja se ciklično ponavlja očigledno stoje populizam, partijski interesi, guranje pod tepih trenutno akutnih problema i nezadovoljstva dela građana. Mustra je davno viđena. Kada vlast neko pita za kriminal, korupciju, afere, prozvani uzvrate epovima o ugroženom srpstvu, narodu, veri, državi…

Ne znam da li je i kako obeležen ovaj datum u Srbiji, pošto sam tada bila u Turskoj, naslednici imperije od koje se osamostalila. Svaka poseta Turskoj meni je drago iskustvo, a ova mi je po ko zna koji put pokazala da dve zemlje vezuje duboka, „copy paste“, sličnost. S tim što je Turska višestruko veća i moćnija, a Erdogan vlada deceniju duže od Vučića.

Po mnogo čemu se mogu porediti, ali ne i po broju privedenih opozicionara, kao ni izgrađenim autoputevima, saobraćajnicama, bolnicama, kanalu ispod Bosfora… Taman stignem u Istanbul, izgrlim se s rodbinom, podnesemo preliminarni izveštaj o vestima o svojtama u rodnom Sandžaku i „rasejanju“, kada zet uključi TV i imam šta da vidim.

Protest vodeće opozicione Republikansko narodne partije (CHP) u istanbulskom naselju Sandžaktepe. Postade mi toplo oko srca. Desetine hiljada ljudi, govori, skandiranje, zastave, protestna pesma, svetla na mobilnim… Samo sam čekala da čujem „Ko ne skače taj je ćaci“, ali u turskom nema glasa „ć“. Kao i kod nas, turska opozicija traži vanredne izbore, Erdogan ne dâ. Kao i kod nas, opozicija je sigurna da vlast gubi popularnost, a i sledeće izbore.

Prema istraživanjima javnog mnjenja CHP navodno ima podršku od 40 odsto, desetak više od Erdoganove AKP. Samo što se sećam da sam aktuelnog lidera CHP Ozgur Ozela i pre desetak godina, u turskom parlamentu slušala kako najavljuje izborni poraz Erdogana i pad AKP. Od tada je opozicija u Turskoj izlazila na izbore u raznim formacijama i gubila, delila ministarska mesta i pre formalnog raspisivanja izbora, jednog dana se dogovore o zajedničkom predsedničkom kandidatu, drugog neki povlače podršku, svađali se najviše oko toga ko će biti lider. Pojedini opozicionari kritikovali Erdogana zbog izdaje nacionalnih i državnih interesa, prodaje Zapadu, onda sa njim sklapali dogovore. Čini se poznatim?

Podela za i protiv Erdogana u Turskoj snažna je kao i kod nas oko Vučića. Deo Turske o Erdoganu najgore govori, drugi se Alahu moli da nastavi da vlada i poživi bar 100 godina. Imam rodbinu i prijatelje koji su za Erdogana, drugi protiv i njihove rasprave mi uvek deluju kao „deža vi“. Ima i razlika. Turska opozicija je na lokalnim izborima prošle godine osvojila sve veće gradove Istanbul, Ankaru, Izmir, Bursu… „Naši“ samo nišku Medijanu. U martu je popularni istanbulski gradonačelnik Ekrem Imamoglu uhapšen zbog sumnje da je umešan u koruptivne poslove i još je u pritvoru. U međuvremenu uhapšeno još nekoliko gradonačelnika iz redova CHP.

Izbori u Srbiji treba da budu 2027. godine, mnogi od nas se nadaju da će biti ranije. U Turskoj godinu kasnije, 2028. Ko će se pre rešiti svog autokrate, Srbija Vučića ili Turska Erdogana? Pitanje je za milion evra ili dolara, lire i dinare da ne pominjemo. Mnogi u Turskoj veruju da će Erdogan doživotno vladati i Ustav ponovo menjati kako bi se opet kandidovao. Kada sam jednom rođaku rekla da je Vučić 1970. godište, pogledao me sažaljivo. „Tako mlad. Vi ste stvarno propali“. Možda i nismo. Čujem da ni Orban ne stoji najbolje.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari