"Putinovi svedoci" 1Foto: Radenko Topalović

Pre neki dan sam ponovo gledala dokumentarni film „Putinovi svedoci“ Vitalija Manskog o dolasku ruskog predsednika na vlast i predsedničkim izborima u Rusiji 2000. godine. Na opšte iznenađenje, Boris Jeljcin na Badnje veče 1999. saopštava da se povlači i vlast prepušta novoizabranom premijeru Vladimiru Putinu. Sledeće godine u Rusiji su održani predsednički izbori. Putin odlučuje da neće voditi klasičnu kampanju niti učestvovati u političkim debatama jer će, smatra, Rusi na osnovu onog što je do tada uradio zaključiti da za njega treba da glasaju.

Umesto spotova i reklama, angažovao je reditelja Manskog da ga prati i snima u stopu: susrete sa građanima, posetu razrednoj starešini, sastanke sa saradnicima, dolazak Toni Blera… Na dan izbora snimana biračka mesta, Putinov izborni štab, Jeljcin u kući sa kompletnom porodicom, Mihail Gorbačov kako glasa… Na izborima Putin pobedio sa 53 odsto glasova, drugoplasirani Genadij Zjuganov osvojio 23 odsto. Bili su to, u poređenju sa današnjim izborima, izgleda zlatni dani i maksimum ruske demokratije.

Šta me najviše dojmilo u filmu, pored urnebesno smešne nameštene posete profesorki i skoro bolesne mržnje koju je Jeljcin pokazivao prema davno poraženom Gorbačovu? Jeljcin „stvorio“ Putina, u filmu je rekao da ga je izabrao među 20 kandidata, čekao rezultate izbora sa unukom u krilu, šampanjcem sa porodicom nazdravljao Putinovoj pobedi, žalio što u Moskvi nije dobio više glasova… Zove onda Putina da mu čestita, a ovaj ga „oladi“. „Izašao iz kancelarije, nazvaće vas kad se vrati“, odgovorili Jeljcinu u Putinovom štabu. Putin se nije javio, a Jeljcin na TV gleda slavlje u izbornom štabu i samo što ne pukne. Novom ruskom caru više nije potreban, iako ga je otkrio i imenovao. Na kraju filma predstavljaju vodeće Putinove saradnike u kampanji. Većina ga brzo napustila, neki postali disidenti, drugi smenjeni, a reditelj desetak godina živi u Letoniji.

Što mi je ovaj film pao na pamet? Putin je, na moju žalost, jedan od najmoćnijih ljudi planete, a ruski ambasador u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko ovih dana je silno izjavljivao o političkoj sudbini Srbije. Zapad kao hoće da ruši Vučića, „obojenom revolucijom“ da bi na vlast doveli slabog političara pod kontrolom EU. Moskva znači stoji uz Vučića, što nije iznenađenje. Potvrđeno to i jučerašnjim razgovorom Vučića i Lavrova.

„Oprostila“ je izgleda Moskva Vučiću izvoz oružja Ukrajini i koketiranje sa Zapadom. Opake reči Marije Zaharove i predviđanja Aleksandra Dugina da je predsedniku Srbije došao kraj odnela je Neva. Ali, ako i kad zatreba, mogu da ga „olade“ kao Putin Jeljcina.

Šta na ovakve poruke Moskve kažu demonstranti koji mesecima protestuju širom Srbije. Studenti su umeli da budu vrlo kritični prema Briselu, hoće li i prema Moskvi? Zapad ćuti, Rusija podržava Vučića, Si Điping se sprema da ga dočeka na proslavi 80 godina od oslobađanja Kine u Drugom svetskom ratu. Na spoljnom planu karte su na Vučićevoj strani, ako se izuzmu pojedini evroposlanici i zapadni mediji. Na unutrašnjem čini se da bar trenutno stabilizuje vlast. Mogu da nam budu smešna i odvratna njegova obraćanja, ekonomske mere, ali to „pali“ kod dela građana.

Da li će jesen, kako meteorolozi predviđaju biti uobičajena, možda samo malo toplija ili će na političkoj sceni doći do preloma, novih masovnih protesta, kako se neki nadaju? U Srbiji su prognoze uvek nezahvalne, ali jedno je jasno: autokratija i diktatura širokim narodnim masama ne donose dugoročne dobiti. Ko u to ne veruje, nek pogleda „majčicu Rusiju“. Može i meni bližu i dražu „majčicu Tursku“.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari