Repriza Minhena i ostale sličnosti 1Foto: Radenko Topalović

Sećate li se Karla Bilta? Nekadašnji švedski premijer, ministar inostranih poslova, prvi visoki predstavnik za BiH. Nedavno je na mreži Iks uporedio predstojeći samit Trampa i Putina na Aljasci sa Minhenom 1938. „Idemo li prema Minhenu 2.0? Godine 1938. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska primorale su Čehoslovačku da preda ključnu teritoriju Hitleru. Rezultat? U roku od nekoliko meseci Čehoslovačka je prestala da postoji, a ubrzo nakon toga izbio je totalni rat u Evropi“, napisao je Bilt, pitajući se da li Ukrajini preti sličan scenario.

Mnogi od nas vide sličnosti u 1938. i aktuelnom trenutku, opasnost da dve sile rasparčaju Ukrajinu bez da pitaju ukrajinsko vođstvo i narod. Ne samo to, atmosfera koja vlada podseća na tridesete prošlog veka. Ratovi, nezadovoljstvo, jačanje autokratije, mržnja prema drugima i drugačijima…

Možda nas samit na Aljasci iznenadi, možda bude imao pozitivne efekte, ali Ukrajini se izgleda ne piše dobro. Razumem interese Moskve, njihovo nezadovoljstvo potezima Zapada i Kijeva, ali ništa ne može da opravda napad na susednu državu zato što je pokušala da vodi politiku suprotnu interesima Rusije, čiji predsednik i ne priznaje Ukrajinu i Ukrajince. Još jedan ne tako dalek deo sveta podseća na vreme Drugog svetskog rata. Bliski istok ima svoje podele i večite probleme, ali je bio i žrtva imperijalnih evropskih ambicija.

Gaza danas ne samo da liči na uništene evropske gradove 1945. već i narativ koji prati ovaj rat podseća na taj tragičan period ljudske istorije. Jedan narod „odabran“, superioran, drugi bedan, ne zaslužuje da postoji. Razumem interes Izraela, borbu protiv terorizma, želju da svojim građanima obezbede sigurnost, ali dehumanizacija Palestinaca, kažnjavanje celog naroda zbog zločina Hamasa, uništavanje, ubijanje, izgladnjivanje, teranje u geto, žao mi je, mene i mnoge druge, podseća na odnos nacista prema Jevrejima.

Novinari Al Džazire, među kojima i Anas Al Šarif, žrtve su izraelskog napada. Izrael je Al Šarifa optužio da je član Hamasa, Al Džazira i novinarska udruženja tvrde da za to nema dokaza. Nekoliko minuta pre nego što je ubijen, Al Šarif je na društvenim mrežama napisao: „Ako se ovo ludilo ne završi, Gaza će biti svedena na ruševine, glasovi njenih ljudi ućutkani, njihova lica izbrisana, a istorija će vas pamtiti kao neme svedoke genocida koji niste odlučili da zaustavite.“

Kao što je svet bio nemi svedok Holokausta.

Gde je tu Srbija?

Čini se da smo ratnih devedesetih preživeli ono što ostatak Evrope danas doživljava, ali imamo još toga da ponudimo. Politički sukobi, podele, protesti, napadi na neistomišljenike, obračun vlasti sa kritičarima, politički ekstremizam, zar ne podseća na Vajmarsku Republiku?

Možda ste gledali TV seriju „Vavilon Berlin“?

Možda ste čuli i pesmu dece iz jedne volgogradske škole od pre desetak godina. U pesmi analiziraju trenutnu svetsku situaciju i obećavaju da su spremni da se žrtvuju ako predsednik Putin, kome se obraćaju sa ujak Vova, to zatraži.

„Došao je 21. vek. Planeta Zemlja je umorna od ratova. Svetsko stanovništvo je sito hegemonije. EU nema mišljenje. Bliski istok stenje od svojih teškoća… Od naših severnih mora do naših južnih granica, od Kurilskih ostrva do baltičkih obala, mogao je biti mir u ovoj zemlji. Ali ako nas vrhovni komandant pozove na poslednju bitku – ujka Vova, mi smo uz vas… Samuraji nikada neće dobiti Kurilska ostrva. Branićemo Kalinjingrad golim grudima. Sačuvaćemo naš Sevastopolj i Krim za naše potomke. Vratićemo Aljasku u luku domovine…“

Ma pevali i mi svojevremeno „Druže Tito, mi ti se kunemo“ i šta bi?

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari