Neka Skandinavski putopis još malo pričeka, nema potrebe žuriti, ne naplaćuje se putopisarina, danas ćemo se, umesto šetnjom po Kopenhagenu, zabaviti srpskom zaumnom matematikom i jednim od njenih najtežih problema – kvadraturom kruga dvojke.

Krenemo, dakle, na posao. „Krug dvojke“ nije toponim, nego metafora, deo beogradske pseudomitološke topografije, kao što su to, na primer, „Bermudski trougao“ ili „Kod konja“ i to samo po sebi ne bi bio problem da ne postoji kritična masa individuuma koji drže da je „krug dvojke“ mnogo više od toga i da biti rođen (i odrasti) u „krugu dvojke“ podrazumeva apriornu privilegovanost, blanko poštovanje i – posledično – političku podršku šire društvene zajednice.

Postoji u Podmafoznom jedan komentator, tvrdokorni „dvojkaš“ – potpisuje se krajnje skromno, „El Grande“ – koji je, kako sam kaže, „pravo iz keve ispao na asfalt“ i koji me kao eklatantnog „seljobera“ neprestano deportuje u mesto rođenja, ali bi „El Grande“ ipak bio samo traumatološki (ili pre psihijatrijski), ne i matematički problem, da vrlo slično njemu ne razmišljaju mnogi beogradski uglednici iz svih oblasti takozvanog života, pa i politike. Treba li reći da pomenuti uglednici – kao i „El Grande“ – vrlo popreko gledaju na moje kritičke opaske o „krugovima dvojke“ propuštajući da primete – kao što to i „El Grande“ čini – da ja uopšte ne govorim ni o mestu, ni o ličnostima, nego o jednoj krajnje provincijalnoj psihologiji koja si laska da je evropska, građanska, demokratska i šta ti ja znam, zato što je situirana u strogom centru prestone megakasabe.

Slično kao što takozvana Prva Srbija životari u čvrstom uverenju da biti rođen kao Srbin po automatizmu znači biti dobar, gostoljubiv, mnogostradalan i istovremeno posednik svih istina i svih prava, takozvana Druga Srbija (koje, po Vesni Pešić, odavno nema) čvrsto veruje da je od Prve bolja – i da je sledstveno ona ta koja treba da u Srbiji vodi glavnu reč – samo zato što je rođena u „krugu dvojke“, što ne sere po avliji, malo bolje vezuje čvor na mašni i ima skuplji laptop i više zuba nego „seljoberski“ deo populacije.

U tome se, uzgred rečeno, krije tajna brze (i sve ubrzanije) propasti svih političkih projekata začetih u „krugu dvojke“ zato što je razlika između psihologija i političkih filozofija Druge Srbije (i krugova dvojke) ista kao i razlika između hard core i soft pornića. Baš tako. Dobro je poznato – a piplmetri će mi dati za pravo – da hard core karambe imaju mnogo veću gledanost (čitaj – mnogo više glasača) nego erotske limunade u kojima akteri pokušavaju da se naguze a da im ne uđe. Ipak postoji, doduše samo u teoriji, rešenje kvadrature ne samo kruga dvojke nego i ostalih začaranih srpskih krugova, a ono se svodi na postepenu deprovincijalizaciju svih građana Srbije. Jedan čovek je to vaktile pokušao, pa je streljan, a sad mu podižu spomenik. Mislim – streljanju, ne čoveku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari