Yugonostalghia (17) 1

Politikine ukrštene reči govore mnogo više o stanju stvari u Srbiji nego milioni u vetar izgovorenih i na papir otisnutih reči.

U Srbiji se politički problemi rešavaju u Politikinom ukrštenim rečima, svaki će vam enigmatičan to potvrditi, a takođe će vam, samo li stisne muda, potvrditi da se u Politikinom ukrštenim rečima rešavaju i sva ostala kulturna, sudbinska, stambena, statusna i egzistencijalna pitanja u Srbiji. Tako to ide, tako mi je pre nekoliko godina rekao Stojković, nevladin enigmatičan. Ko reši Politikine ukrštene reči, rekao mi je Stojković, sav misteriozan, a malo kome to pođe za rukom zato što provladini enigmatičari neprestano menjaju šifru, taj je rešio sve srpske misterije, tome je – bar tog dana – sve jasno. Nečije se ime, recimo, rekao je Stojković, redovno, dva ili tri puta nedeljno pojavljuje u Politikinim ukrštenim rečima, a onda, naoko bez vidljivog razloga, najednom prestane da se pojavljuje. Čovek koji nestane iz Politikinih ukrštenih reči ubrzo nestaje iz javnosti, a nedugo potom i iz života. Verovatno ste primetili, Kaloperoviću, rekao mi je Stojković, sav indisponiran, da se Politikine ukrštene reči nalaze u neposrednoj blizini Politikine rubrike In memoriam. To je udešeno zato, rekao je Stojković, da bi se tehničkim urednicima olakšao transport leševa iz ukrštenih reči u rubriku In memoriam. Rešavanje Politikinih ukrštenih reči jedna je od najtežih duhovnih vežbi, rekao je Stojković na kraju.

Nije to bio kraj Stojkovićeve jadikovke. Srpski književni kritičari, nastavio je Stojković, istoriju srpske književnosti kroje prema mustri Politikinih ukrštenih reči. Čim se ime nekog pesnika pojavi u Politikinim ukrštenim rečima, srpski književni kritičari, nakon što na jedvite jade, pomoću Vujaklijinog rečnika, reše ukrštene reči, srpskoj javnosti obznanjuju da je srpska poezija dobila još jednog velikog pesnika i odmah počinju da se srećnom dobitniku masovno uvlače u dupe i da ga obasipaju hvalospevima. Tako to ide. Veliki pesnik, čiji je veliki intervju – pod patetičnim naslovom „Ne dam moje kamenje“ – tog dana bio podastrt srpskoj kulturnoj javnosti, već decenijama je živeo u tesnoj simbiozi, tačnije, u kohabitaciji s Politikom, to jest u promiskuitetnoj vezi s generacijama i generacijama njenih glavnih urednika koji ga jedan drugom prenose s kolena na koleno, kao što se s kolena na koleno prenose narodne umotvorine, nepresušni izvor pesnikove radne energije i besplatan repromaterijal za serijsku proizvodnju pesnikovih stihotvorina za jednokratnu upotrebu, koje imaju neuporedivo veću kaloričnu nego umetničku vrednost, takvi su danas zakoni tržišta, ponude i potražnje. Imam li snage, zapitah se, da pročitam pesnikov intervju? Nije li pametnije, zapitah se, da nastavim put za Zagreb? Bilo bi pametnije, pomislih, nastaviti put za Zagreb, ali ću ipak pročitati pesnikov intervju, pomislih na kraju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari