Dokle će presudne odluke u ovoj državi zavisiti od ćudi jednog čoveka čije je ime danas pretvoreno u inicijale, kao natpis firme, koji njegovi ljubitelji izgovaraju: A-Ve, što ne samo da podseća nego i jeste starorimski podanički pozdrav imperatoru (Ave!)…

… a oni koji ga antipatišu – kao režuću onomatopeju: av-av? NJegova je pojava pribavila sebi pravo na prekomernu moć, čije je istinsko ime: pravo na prekomernu primenu sile. Dokle će to biti tako? Sve dok se njegove odluke poklapaju sa finansijskim i karijerističkim privatnim interesom trenutno njemu bliskih ljudi.

„Pravna pravila kreira politička grupa koja raspolaže autoritarnom moći i koja je u stanju da instrumentalizuje i parlament i vladu (…) Ukoliko je rukovođena željom da pravo učini sredstvom za održavanje sopstvene pozicije, usled straha od svrgavanja takva politička grupa će ustanovljavati pravila pomoću kojih se pravu na smenljivost postavljaju prepreke, bilo u vidu otvorenog širenja represije i područja protivpravnosti, bilo u vidu podesnog reorganizovanja tipova uprave i izbornih pravila, bilo u vidu fiskalnog protekcionizma i iznurivanja, bilo pak u vidu sistematičnog unošenja zabune, zebnje i nesigurnosti, instaliranjem fluktuirajućeg i enigmatičnog zakonodavstva.“
Ovo je citat iz knjige „Pravo i iluzija“ Slobodana Beljanskog, koja je objavljena u vreme vladavine Slobodana Miloševića i njegove klike kao oštra kritika. Danas se čita kao kritika aktuelnog stanja.
Posle atentata na premijera Đinđića došlo je do povratka na stare autoritarne staze – do unazađenja državne uprave. Ključno pitanje je zašto takvo unazađenje države ima podršku odlučujućeg broja ljudi.

Bespogovorno predavanje odlukama jednog čoveka, čije se reči ne dovode u pitanje – odlika je autoritarnog vaspitanja, koje se u autoritarnom društvu smatra dobrim vaspitanjem. Autoritet se tu uspostavlja iz indukovane potrebe za potčinjavanjem, a ne iz vrednosti. Reč je o autoritarnoj svesti. Ona, u suptilnijim vidovima, caruje na svim nivoima društvene komunikacije.

Pomoću drugog pojma, pojma autoritarne savesti, dolazimo do govora o iracionalnoj odgovornosti. Masa ljudi koja nikome ne bi učinila nažao potčinjava se vlasti, kakva god da je ona, samo zato jer je to vlast. Svaki autoritarni režim počiva na podršci ovih uobičajeno poštenih ljudi, opijenih rđavim vaspitanjem koje ne mogu da dovedu u sumnju. NJihova savest je mirna, jer oni veruju da nikome nisu učinili ništa nažao. Čovek je tu talac vaspitanja koje je dobio u autoritarnoj porodici i u autoritarnim institucijama društva. On strahuje od sopstvene slobode pred svakom instancijom vlasti; struktura njegovog karaktera je mazohistička, odnosno sado-mazohistička. (Mazohizam, zapravo autosadizam, u promenjenim okolnostima, kako je objasnio Frojd, preobražava se u sadizam i obratno.)

Miloševićev režim, koji je opustošio naše društvo više nego ijedan drugi pre njega, a s čijim posledicama i oživljenim nasleđem se danas grčevito borimo, zasnivao se upravo na autoritarnoj savesti građanina i građanke, na njegovom i njenom osećanju dužnosti da ne bude slobodan, na njegovom osećanju krivice za ono što nije nepravedno i osećanju časti prema onom što je bit beščašća. Vladavina Aleksandra Vučića danas društvo gura u taj stari ponor iznova. Naruku mu idu i autoritarno vaspitane mase i karijerizmom i profitom zainteresovana elita.

Ali, ovde se krije jedna interesantna stvar. Autoritarni građanin će po prirodi stvari podržavati i demokratski režim jer on podržava svaku vlast. Hoću da kažem da će i oni koje danas, kao i u vreme Miloševića, u druge gradove odvoze autobusima na mitinge podrške vladajućoj stranci, podržavati podjednako i demokratski režim, ali tek kad on bude uspostavljen.
Reč je ovde o ljudima koji izazivaju sažaljenje, jer u uslovima u kojim žive njihov odlazak, recimo u Novi Sad, na režirani miting, predstavlja presedan tokom nekoliko decenija njihovog života – izlet na kakvom odavno nisu bili, a sendvič koji pri tom dobiju možda je najlepši obrok koji su jeli poslednjih godina.

Uz ove ljude dostojne sažaljenja, u podršci vlasti stoje i karijeristi koji su, pak, sposobni za lukavstvo da predmet svoje podrške menjaju i pre nego što režim padne.
Premijerska karijera Aleksandra Vučića je autoritarna i sa elementima diktature. Stoga možemo reći da se ova država u poslednjih trideset godina kretala od Miloševića do Đinđića u jednom smeru, a zatim – od Đinđića natrag, ka Miloševiću. AV (primećujete da su, zbog grafičkog sklada i načina izgovora, ti inicijali uvek ispisani latiničnim, nikad ćiriličnim pismom), AV je danas Srbiju vratio u stadijum vladavine ranog postdejtonskog perioda kad je Milošević, kao „faktor mira na Balkanu“, imao podršku međunarodne zajednice. Vučić je danas u milosti Angele Merkel i ostalih državnika EU, bez obzira na svoje krajnje autoritarno ponašanje. Da li će razvoj tih odnosa ponoviti Miloševićev razvoj odnosa sa svetom i opozicijom u zemlji?

Bespogovorno predavanje odlukama jednog čoveka, čije se reči ne dovode u pitanje – odlika je autoritarnog vaspitanja, koje se u autoritarnom društvu smatra dobrim vaspitanjem

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari