Bruno Mustić o “Sramu” i AFA nominacijama: Nije poenta da šokiramo, nego da ispričamo istinu onako kako je mladi ljudi danas žive

Iza serije „Sram“ stoji Bruno Mustić, čije ime u svetu televizije i striming produkcije sve češće izaziva pažnju kritike i publike. Nova, treća po redu sezona ove serije kreće uskoro, mreže su već pune najava, a mnogi gledaoci je željno iščekuju.

„Sram“ nije obična tinejdžerska drama – to je serija koja prepoznaje kompleksnost mladih, njihove kontradikcije, strahove i želje, a pritom ne beži ni od provokacije ni od društvene kritike.

Rađena je po uzoru na skandinavsku seriju „Skam“, adaptirajući njen inovativni format na lokalne prilike i govoreći jezikom savremenih mladih u regionu.

Sa sofisticiranim pristupom temama kao što su identitet, pritisci društva i savremeni život mladih, Mustić je stvorio univerzum u kojem se publika lako prepoznaje, dok region dobija sadržaj koji može da stoji rame uz rame sa internacionalnim produkcijama.

Bruno Mustić je filmski producent i osnivač Brač Film Festivala, koji je pokrenuo sa samo 19 godina. Studirao je režiju u Zagrebu, a zatim master iz filmske produkcije u Londonu, specijalizujući se za finansiranje, distribuciju i menadžment produkcije.

Njegov rad se proteže od lokalnih projekata do saradnje sa međunarodnim filmskim imenima, ali najviše pažnje privukao je upravo serijom „Sram“, koja je redefinisala teen televiziju u regionu.

U razgovoru za Danas objašnjava zašto priče mladih nisu samo zabava – one su ogledalo društva, ali i o regionalnim nagradama koje nas očekuju ovog vikenda u Tivtu.

AFA nagrade se dodeljuju u Tivtu. Kako vidite značaj regionalnih festivala za serije koje zapravo prevazilaze granice država?

– U tome je baš i ljepota ovakvih festivala – što povezuju ljude iz regije koji, iako često rade u svojim nacionalnim okvirima, zapravo stvaraju sadržaj koji se gleda svugdje. Kod serija poput Srama, koji se bave temama univerzalnim za mlade, to ima još veći smisao zbog načina na koji mladi konzumiraju sadržaj – odnosno digitalne distribucije.

Smatrate li da je bilo krajnje vreme za AFA festival, s obzirom na to da serije poput „Srama“ već pronalaze svoje gledaoce u celom regionu digitalno, pre nego što uopšte stignu na festivale?

– Mislim da je fantastična ideja napraviti ovakvu nagradu u čijem glasanju sudjeluju filmaši iz cijele regije. To nam je nedostajalo i često sam u proteklim godinama i sam pomislio koliko bi bilo dobro da imamo našu inačicu BAFTE/Goya/Ceaseara i ovo je na neki način svojevrsni početak toga.

Da li mislite da regionalna saradnja donosi dodatnu vrednost serijama, ili je važno da ostanete autentični i fokusirani na lokalne specifičnosti?

– Jedno ne isključuje drugo. Autentičnost je ključ – publika odmah osjeti kad nešto pokušava biti „regionalno“ samo da bi imalo širi doseg. Ali ako pričaš iskreno iz svog okruženja, to prirodno dobije univerzalniju dimenziju. Regionalna suradnja donosi ogromnu vrijednost u razmjeni iskustva, talenta i pristupa produkciji – ali najjače priče uvijek krenu iz nečeg lokalnog. Kad to spojiš dobiješ sadržaj s kojim se gledatelj u bilo kojem gradu može poistovjetiti.

Kako vidite komparaciju između Londona i Zagreba kada je reč o produkciji – šta London može da ponudi, a šta region mora sam da razvije?

– London je produkcijski stroj – sve funkcionira po pravilima, sve je sistematizirano, i postoji mreža ljudi i infrastrukture koja omogućuje da se i najluđa ideja realizira bez kaosa. To dolazi sa dugom tradicijom i velikim tržištem.

Kod nas još uvijek radimo više iz „srca“ nego iz sistema – i to ima svojih prednosti i mana. S obzirom na moje iskustvo u Londonu, pokušavam u naše procese preslikati što je više moguće njihovog sistema kako bismo kreirali sadržaj koji je u toku sa vremenom i produkcijskim standardom.

Da li očekujete da „Sram“ bude prepoznat i na AFA nagradama (Adriatic Film & TV Awards ili Adriatic Film & TV nagrade), i šta bi to značilo za vas i seriju?

– Naravno da bi bilo lijepo da Sram bude prepoznat, ali i sama nominacija znači već puno – pokazuje da ljudi iz industrije prepoznaju ovu seriju, koja iako je namijenjena za mlade, ostavlja trag i među odraslom publikom.

„Sram“ se ne plaši tema koje su tabu u regionu. Da li ste ikada osećali pritisak da ublažite sadržaj zbog roditelja, škola ili društvenih mreža, i kako se nosite sa tim?

– Iskreno, nismo osjećali pritisak, ali smo bili svjesni da otvaramo teme o kojima se mladi rijetko usude razgovarati s roditeljima. Sram nikad nije išao za tim da provocira, nego da pomogne otvoriti dijalog – da roditelji, nastavnici i mladi kroz seriju lakše pronađu zajednički jezik.

Ipak, serija je pravljena za tinejdžere, ali kako vidimo ima publiku svih godina. Kako to komentarišete?

– To nas je najviše iznenadilo i razveselilo. Jako nam je drago shvatiti kako naša publika funkcionira. Naravno, osim primarne ciljne skupine, gledaju nas i mlađi – da vide što ih čeka kad dođu u te godine. Gledaju nas i stariji, primjerice roditelji – da bolje razumiju kako izgleda život njihove djece. Ali gledaju nas i stariji studenti i zapravo svi koji se rado prisjete tih formativnih godina – prvih ljubavi, prijateljstava, nesuglasica i sl. Mislim da u svima nama još uvijek postoji taj dio koji se poveže s tim emocijama, bez obzira na godine.

Mladi glumci i likovi su gotovo „jedno telo“ na mrežama. Nije li to riskantno, da publika ne može da razlikuje realnost od fikcije?

– Mladi glumci nisu isto što i likovi na društvenim mrežama. Naši glumci imaju svoje privatne profile koji su zaključani, upravo s ciljem da ih zaštitimo od prevelikog interesa javnosti i omogućimo im da svoje formativne godine provode u što prirodnijem okruženju. Oni, dakle koriste svoje društvene mreže kao i prije, dok je naš digitalni tim kreirao zasebne profile, koji pripadaju likovima serije. Na tim profilima objavljujemo sadržaj u duhu njihovih karaktera – kao da likovi žive i izvan serijskog emitiranja. Na taj način Sram dobiva dodatnu dimenziju: publika se može dublje povezati s likovima i bolje razumjeti njihove emocije.

Zašto ste odlučili da tinejdžeri ostanu anonimni? Nikada ne daju intervjue.

– Od prvog dana najvažnija stvar nam je bila zaštiti naše mlade glumce. To su mladi ljudi koji još uvijek odrastaju, formiraju se i ne trebaju prolaziti kroz pritisak koji neizbježno dolazi kroz pažnju javnosti. Aktivno surađujemo sa psihologom koji nam pomaže da ih vodimo što bolje kroz cijeli proces. Kad se kamera ugasi, oni su opet samo tinejdžeri. Želimo da imaju mir, da idu u školu, da se druže i žive normalno – bez etiketa i očekivanja publike. Zato ne daju intervjue i ne istupaju javno.

U koliko ste situacija morali da branite likove ili scene koje su izazvale društvenu polemiku?

– Nismo imali situacije u kojima smo morali braniti scene, ali jesmo one u kojima smo morali objašnjavati zašto ih radimo. To se, primjerice, pokazalo na kraju druge sezone, kada Nora nakon droge za silovanje prolazi kroz težak period oporavka. Neki su gledatelji smatrali da joj “predugo treba” i da bi radnja trebala ići dalje, ali mi smo namjerno ostali u tom prostoru — da pokažemo koliko je taj proces zapravo dug, težak i složen. Htjeli smo izbjeći površno rješavanje traume i pokazati realnost kroz koju žrtve prolaze, bez dramatiziranja, ali i bez preskakanja onoga što je bolno.

Internet je brutalan, a serija je dostupna online. Da li ste ikada imali situaciju da negativni komentari utiču na odluke u produkciji ili razvoj likova?

– Naravno da čitamo komentare – danas ne možeš ignorirati Internet pogotovo kad radiš seriju za mlade. Ali nikad ne dopuštamo da negativni komentari utječu na kreativne odluke. Publika ima pravo na mišljenje, a nama su ti komentari često više kompas nego kritika, pokazuju što ih dira, što razumiju a što možda trebamo bolje objasniti. No, Sram nikad neće mijenjati smjer da bi ugodio svima – na kraju krajeva, Sram je baziran na istraživanju i ništa što se događa u seriji nije slučajno, nego je bazirano na činjenicama.

Kako ste izbegli da serija, dok prikazuje autentičan život mladih, nije upala u zamku stereotipa i „karikaturalnog“ prikaza Balkana?

– Od početka smo znali da želimo izbjeći bilo kakav karikaturalan prikaz Balkana. Naši mladi danas imaju iste probleme, snove i nesigurnosti kao i njihovi vršnjaci bilo gdje u Europi. Trudili smo se sve prikazati iz njihove perspektive, bez nepotrebnog dociranja.

Gde je granica između edukacije i provokacije?

– Sram nije rađen da provocira, nego da otvori razgovor. Ako nešto djeluje provokativno, to je obično zato što govori o stvarima o kojima se inače šuti. Edukacija kod nas ne dolazi uvijek kroz „poruku“, nego i kroz emociju – kad se prepoznaš u liku ili u situaciji. To je puno snažnije od bilo kakvog moraliziranja. Dakle, nije poanta da šokiramo, nego da ispričamo istinu onako kako je mladi ljudi danas zaista žive.