„Najvažnije je ostati dobar čovek“: Domagoj Nižić, zvezda filma Dražen, o umetnosti i studentima za „Danas“

Poreklom iz Ljubuškog, Nižić je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a prvu glavnu filmsku ulogu u Draženu smatra ključnom za svoj profesionalni razvoj. Pored filmskog rada, angažovan je u pozorištu – od Hrvatske narodnog kazališta Zadar, preko hit komedije Dok nas inteligencija ne rastavi, do aktuelne predstave Pas Mater u režiji Tarika Filipovića.

Kroz film, pozorište i rad u medijima, Nižić pokazuje da talent, disciplina i angažman imaju svoje mesto u kulturnom prostoru regiona, a nominacija za AFA nagradu dodatno potvrđuje njegov doprinos i rastuću vidljivost.
Zbog dodele nagrada uzeo je slobodan dan na radiju, gde trenutno radi kao voditelj.

Da, glumom se i dalje bavi.

Nominacija za nagradu AFA za Zvezdu u usponu svakako je veliko priznanje. Kako ste je doživeli — kao ličnu satisfakciju ili potvrdu da je priča o Draženu dotakla ljude?

Uvijek kažem, bez lažne skromnosti, nagrada ili neka vrsta priznanja uvijek dobro dođe i I jednostavno, lijepo je biti nagrađen, lijepo je biti nominiran prije svega, a nagrada, još ako dođe kao neki šlag na torti, to je stvarno predivno. I mislim da je jako bitno što sama struka nekako odlučuje. Znaš, ni ono troje ljudi se dogovorilo ko će kome dati nagradu, nego stvarno je ovo, mislim da je 500 glasača. I mislim da je to stvarno nekako lijepo, da je to stimulirajuće za dalji rad.
A i na kraju krajeva, bez obzira ako nagrada i ne dođe, samo prepoznavanje ljudi iz struke je za mene već neka vrsta uspjeha.

Šta mislite, koliko su važni regionalni projekti i uopšte koliko znače za razvoj umetnosti?
Pa evo recimo ja ne znam kad bih imao priliku upoznati kolege redatelje, producente ili neke glumce koji su stariji i iskusniji od mene da nema ovakvih događanja jer jedno je kad tebe agent ili agentica preporuči nekome i zauzima se za tebe, a kad neko tebe face to face može vidjeti, osjetiti ko si, šta si i čime se baviš, to je bitno. Znaš kad pozoveš majstora kući pa onda postaviš pitanje kakav je on, ali osim toga kako radi posao, bitno ti je na kraju krajeva i kakva je neka osoba, ulazi u tvoj neki prostor, radite zajedno na neko određeno vrijeme i bitno je, bitno je ovo je bitno i za nas glumce i za producente i za redatelje, a i bitno je za sam kreativni tim koji su odredili, evo mislim da ova lokacija ne može biti bolja, stvarno je Idealna, idealna za ovako nešto.

Film Dražen bio je najgledaniji u Hrvatskoj, imao je zapažen uspeh u regionu i nedeljama se nalazio među najgledanijima na Netflixu. Da li vam je to stvaralo pritisak, ta iznenadna popularnost?

Ma, super mi je. Ja isto gledam Netflix, volim HBO, Netflix, Amazon Prime, Disney… sve platforme. Kad sam vidio svoju sliku tjednima na listama najgledanijih, bilo mi je više čudno, nego pritisak. Na kraju krajeva, film se radi zbog publike, zbog nikog drugog, tako da je to samo jedna lijepa crtica — stvarno bez pritiska nekoga.

Sećate li se trenutka kada ste saznali da ćete igrati Dražena Petrovića — „košarkaškog Mozarta“?

Da, da, bio sam u trgovini s kolegom glumcem, Kerimom Čutunom, i on je znao. Rekao sam mu da bi moglo biti da dobijem ulogu, ali nisam smio s nikim dijeliti, sve je bilo tajnovito. Znao sam da sam u užem izboru, ali proces castinga je trajao tri-četiri mjeseca. Kad sam dobio poziv od producenta i prepoznao njegov glas, Kerim je snimio moju reakciju. Na videu se vidi kako skačem od sreće, pokušavam biti tiho, pokazujem mu palac gore, a u pozadini se čuje njegovo smijanje. To je jedan trenutak koji je zabilježen kamerom — prekrasna uspomena.

Dražen Petrović bio je heroj, brat, sin, sportista, ali i čovek s manama. Kako ste uspeli da pronađete balans između mita i čoveka?

To mi je bilo najbitnije. Mislim da se u tome može uspjeti jedino ako ideš u istraživanje i pripremu kao glumac i tražiš njegove mane. Da bi napravio čovjeka od krvi i mesa, prikazao ga kao ulogu na filmu, moraš mu dati i lošu stranu — mora biti čovjek. A da bi to postigao, moraš razgovarati s njegovim najbližim ljudima, najužim krugom. Razgovarao sam s njegovim menadžerom, trenerom, bivšim suigračem — ali to nije jednako kao kad razgovaraš s njegovom bivšom djevojkom, kumom ili bratom. Ključno je bilo prikupiti informacije koje znaju svega par osoba i tek tada dobiješ širu sliku osobe koja je živa, koja nije samo mit, nego stvarni čovjek.

Glumili ste „košarkaškog Mozarta“ i snimali dok ste izvodili trojke. Da li je to bio pritisak?

Da, to je. Snimali smo po 12-13 sati, cijeli dan, a na setu je bilo preko 300 ljudi — od ekipe, kamermana, statista do publike. Kad dođe red na mene, svi gledaju u mene dok izvodim trojku. Bilo je nevjerojatno. Ponekad sam ubacio tri ili četiri trice zaredom i svi su bili na nogama, ne mogu vjerovati. A onda dođe red na dva slobodna bacanja i to traje 15-20 minuta. To je životno iskustvo — puno je lakše napraviti teže stvari nakon takvog izazova.

U filmu su i Zrinka Cvitešić i Dragan Mićanović. Koliko su vam značili kao podrška u prvom velikom filmu?

Zrinka i Dragan su izvor inspiracije i glumačkog iskustva. Raditi s njima bila je privilegija. Njihovo ponašanje na setu, profesionalnost i talent nisu floskula — ništa im nije nepoznanica. Svaka sekunda provedena s njima bila je vrijedna. Zahvalan sam na tome.

Ako bi gledalac nakon filma Dražen usvojio samo jednu poruku, koja bi to poruka bila?

Da u životu treba biti dobar čovjek. Dražen nije gazio preko drugih, već je brusio svoje sposobnosti, ulagao u sebe i istovremeno pomagao ljudima oko sebe. Pokazao je da se iz male zemlje može doći do vrha svijeta. Poruka je da jedan dječak iz Šibenika može postati jedan od najboljih košarkaša, i da mladi to mogu shvatiti i iskoristiti. Sigurno među nama još uvijek postoji puno Dražena koji čekaju svoju priliku.

Živite između pozorišta, filma, televizije i radija. Kako svaka od tih formi oblikuje vaš odnos prema glumi? Sada ste na radiju, kako stižete?

Volim raditi i drago mi je što rad na radiju održava moju glumačku formu — dikciju i vokal, aparat koji koristimo pored tijela. Još nisam svjestan koliko će mi to kasnije koristiti. Uspio sam ih kombinirati — predstave, snimanja, rad na radiju. Sve se može. Dražen je pokazao da upornost i poniznost vode do uspjeha.

Vi ste i osnivač festivala Ljubuški Teatar Fest. Šta vas je inspirisalo i koliko vam znači doprinos regionalnoj kulturnoj sceni?

Ideja se rodila na trećoj godini faksa. Na početku nisam imao podršku, sve je bilo san. Ali taj san se pretvorio u stvarnost. Bio sam uporan, prikupljao sredstva, dogovarao se s kolegama. Prve godine imali smo Emira Hadžihafisbegovića , Zijaha Sokolovića i Teatar Exit. Postavio sam visoku ljestvicu koja se kasnije održavala. Već petu godinu zaredom Ljubuški živi tih pet, šest, sedam dana festivala. Ponosan sam jer teatar ovdje nije samo zabava, već i sjajan kulturni doprinos.

Pratite li situaciju u Srbiji i način na koji su vaše kolege, glumci i glumice, među prvima podržali studente i javno govorili o društvenim promenama? Podržale su ih i kolege iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine… Kako gledate na tu vrstu građanske i umetničke solidarnosti u regionu?
Ovako, kažu svi da gluma nekako treba biti odvojena od politike, ali ona ne može biti odvojena u toj mjeri da čim politika počne utjecati na samu umjetnost, sprječava mlade ljude da se razvijaju, da budu ono što jesu, i umjetnike da rade svoj posao. U takvoj situaciji, kao protuudarac, umjetnici izvlače svoje asove iz rukava i daju važnost ljudima, pokazujući zapravo koliko je bitno da kritičko mišljenje kreće od samog teatra, od samog filma, od knjige — da bude preteča vlastitog mišljenja i stava, posebno kada je riječ o trenutnoj situaciji u Srbiji.

Umjetnost ne može biti odvojena u toj mjeri, ako politika brani, ne dozvoljava ili na bilo koji način sputava umjetnike da se ostvare i govore ono što misle. Na kraju krajeva, veliki respekt ide studentima i svima koji ih podržavaju. Mi u Hrvatskoj možemo samo gledati, posmatrati, diviti se njihovoj hrabrosti i podržavati ih. Sad će biti godina… ali u tom stadiju, kada studenti objave jedan video, to više nije pitanje nacionalnosti — taj video u roku od 24 sata obiđe cijeli svijet.

Samo to pokazuje koliko je njihova borba važna i koliko je njihova organizacija snažna, toliko da se tiče i nas u Hrvatskoj, i onih u Ugandi, i onih u Americi, Engleskoj, Španiji, svuda. Jer da se niko ne osjeti prozvan, niko ne bi reagirao, ali ljudi osjete potrebu da reagiraju, da podrže. Zato ih i ovim putem podržavam, i javno govorim da ih podržavam, jer nema ljepše stvari od slobode, a slobodu treba zaslužiti.

I evo, to je moje mišljenje. Tako da… da se ne ponovi, da se nikome ne dogodi, i da nikome ne bude nanesena nepravda.