Hana Jušić za Danas povodom svog filma Bog neće pomoći: Bila sam svjesna da će se podići bura oko pjesme “Tamo daleko”, ali je ona povijesno točna

Hana je ovdašnjoj publici poznata po svom nagrađivanom prvencu Ne gledaj mi u pjat, koji se, kao i ovaj najnoviji, bavi feminističkim pitanjima i transgeneracijskim traumama koje generiše patrijarhat.

Ono što najviše odudara i predstavlja novinu u njenom radu jeste to što je ovoga puta reč o kostimiranom filmu – davnašnjoj želji ove autorke još iz tinejdžerskih dana.

Finale ovog ostvarenja, inače s božanstveno snimljenim pejzažima, isprovociralo je ovdašnje tabloide da, i pre nego što je film viđen, napadnu Hanu zbog toga što se u njemu peva „Tamo daleko“ sa nešto drugačijim tekstom. O tome, kao i o pitanjima koja je želela da pokrene ovim filmom, razgovarali smo s Hanom, ali pre toga treba reći da su Manuela Martelli i Ana Marija Veselčić, glavne glumice filma, osvojile nagradu Pardo za najbolju glumu u glavnom takmičarskom programu Concorso na Filmskom festivalu u Lokarnu.

Film Bog neće pomoći prati priču Tereze, koja dolazi u čvrsto strukturisanu i izolovanu planinsku zajednicu hrvatskih pastira početkom 20. stoljeća, tvrdeći da je udovica njihovog brata emigranta. Njen dolazak značajno menja dinamiku unutar zajednice i donosi nemir, kao i slobodu.

Da krenemo od naslova Bog neće pomoći, koji je sam po sebi snažan. Kako ste ga izabrali?

– Naslov sam posudila od zbirke priča Marka Pogačara, hrvatskog pjesnika. Uvijek mi se sviđao taj naziv jer zvuči kao vrlo okrutna, konačna dijagnoza. Ta okrutnost mi se dopala, a tiče se i mene i svih nas koji imamo tu viziju svijeta da stvari imaju smisla, da će nam bog pomoći ako budemo dobri, da će nas zaštititi, da će se dobro dobrim vratiti, a zapravo su stvari poprilično besmislene. Dobri ljudi umiru, loši ljudi imaju super živote, djeca svakodnevno umiru iako to ničim nisu zaslužila. Jednostavno, bog ne pomaže – svaki dan nam se to dokazuje – i užasno je teško nositi se s tim osjećajem. Zato se ljudi okreću religiji ili nekim velikim narativima, jer im je teško prihvatiti sav taj besmisao i patnju.

Kako publika reaguje na to da im „bog neće pomoći“?
– Sad, kad je film bio na Zagreb Film Festivalu, u gradu su bili plakati i na svima su ljudi prvo prekrižili ili doslovno izrezali to „ne“, jer im je bilo nepodnošljivo gledati taj tekst Bog neće pomoći.

Šta nam onda, u opštoj krizi smisla i u tom osjećaju da bog neće pomoći, preostaje?

– Da trebamo pomagati jedni drugima. Ovaj film upravo to poručuje – da trebamo pomoći i sebi i jedni drugima, a ne čekati boga koji će pomoći.

Glavna junakinja vašeg filma pojavljuje se kao meteorit u jednoj patrijarhalnoj, čvrsto strukturiranoj pastirskoj sredini, gde se očekivano domaći prema njoj odnose sa zazorom, ali njen dolazak ipak inicira promene. Šta vas intrigira u toj dinamici odnosa?

– Prebacuje me to na nekoliko razina, između ostaloga i na narativnu. Uvijek, kad dođe neko nov u zajednicu ili obitelj, ili bilo gdje gdje već postoje oprobani obrasci, gdje se zna kako će tko i kada reagirati, kad unesemo novi element – sve se promijeni. Ponekad i kad mi sami unutar neke ustaljene situacije drugačije reagiramo, ljudi oko nas se pitaju „Što je sad ovo?“ jer se obrasci razbiju, a kamoli kad se pojavi neki potpuni stranac. Jako me privlačilo da unesem disruptivni element u zajednicu koja ima svoje čvrste mehanizme funkcioniranja, a s druge strane, naravno, zanimao me i širi društveni nivo.

U kom smislu?

– Ta mi je tema zaista potresna jer se čini da je uvijek lako okrenuti se protiv nekog novog i stranog, pogotovo ako je nezaštićen. Kod nas postoje strani radnici. Prvi put u povijesti Hrvatska ima strane radnike, ljude koji ne pričaju naš jezik i koji su druge rase. I malo po malo već primjećujem kako se ta mržnja hrani i raste nepovjerenje. Čujemo uobičajene stvari: „Uzimaju nam poslove“, „Neka nauče hrvatski“, „Tko su oni?“ A ni zbog čega – ti ljudi ničim nisu dali povod. Ta mržnja raste i uvijek mi je bilo zastrašujuće koliko je to predvidivo. Zašto ne može biti drugačije?

Utoliko što ljudi s ovih prostora imaju slična iskustva, trebalo bi da imaju i više razumevanja.

– Da, mi na ovim podnebljima makar imamo čitavu tradiciju gastarbajtera i izbjeglica.

Pre nego što ste snimili film, želeli ste da on bude kostimiran. Zašto vam je to bilo važno i koliko je bitna pojavnost u komunikaciji?

– Još kao tinejdžerka željela sam snimiti kostimirani film. Studirala sam anglistiku, jako sam voljela viktorijansku književnost i te britanske kostimirane filmove. U ovom filmu mi je bila jako bitna Terezina haljina, od koje je sve krenulo, a koja je mali citat na film Piano, jer i glavna junakinja Piana dolazi u novu zajednicu u koju se pokušava uklopiti. Bog neće pomoći vuče određene paralele s Pianom, ali je i dovoljno drugačiji. Terezina haljina je udovička i zanimalo me to što ljudi kod kojih ona dolazi nisu ni svjesni postojanja udovičke haljine kao takve. Oni su u narodnim nošnjama i, kad im neko umre, nose crni rubac, dok Tereza dolazi s pričom da je udovica, a tokom filma se otkriva da možda to i nije tako – ali ta haljina za nju predstavlja status. Nova zajednica, naravno, ne vidi ono što ona pokušava da im predstavi. To mi je bio važan element jer je cijeli film o nesporazumima i (ne)mogućnosti komunikacije, budući da govore različitim jezicima. A kroz kostim je to bilo utjelovljeno.

Jezičku barijeru glavne junakinje, koja je Čileanka, prevazišli ste uvođenjem svojevrsnog molitvenika sa slikama kako bi komunicirala s članovima zajednice. Da li je takav molitvenik zaista postojao?

– Molitvenici su postojali, ali mislim da su rijetko imali slike. No, uzeli smo slobodu i rekli: „Pa dobro, možda je postojao jedan molitvenik sa slikama.“ Možda su ga lijepili nekim naivnim ilustracijama. Tokom snimanja brinula sam hoće li se to pročitati i biti dovoljno uvjerljivo, ali zasad mi se čini da publika to prihvaća.

Kakvu vrstu promene ste želeli da izazove Tereza kao nov i remetilački faktor unutar jedne čvrsto organizovane i izolovane zajednice?

– Moja želja je bila da dvije junakinje filma jedna u drugoj proizvedu promjene. One se jako zbliže bez jezika. Milena ponekad namjerno ne razumije Terezu jer joj je tako lakše. Ponekad se zbližavamo i zaljubljujemo u ljude baš kad ih ne razumijemo. S jedne strane, Tereza je imala težak život i stalno je na nekoj misiji, a Milena je prva osoba koja je bezuvjetno voli i prihvaća, pred kojom može biti opuštena. S druge strane, Tereza Mileni otvara nove horizonte.
Tabloidi su vas ovde napali da ste oskrnavili pjesmu „Tamo daleko“. Kakva je njena funkcija u filmu i zašto je tekst donekle promenjen?

Kako publika reaguje?

– Film je prikazan samo na Zagreb Film Festivalu, a tamo ne idu ljudi s ustaškim tendencijama. Ali ta pjesma je stvarno pjesma čileanskih Hrvata. Zapravo su to Jugoslaveni, ali riječ je o hrvatskoj zajednici. To su potomci ljudi koji su kao ekonomski emigranti iz Dalmacije krajem 19. stoljeća došli na jug Čilea i tamo su prisvojili tu pjesmu. „Tamo daleko“ je bila njihova neslužbena himna. To je jako teško objasniti nekome tko unaprijed ostrašćeno gleda na to, kao da sam ja ukrala srpsku pjesmu, ali ona se tamo pjeva već 150 godina – na sprovodima, na vjenčanjima… Dio teksta je drugačiji pa ide: „Tamo daleko, tamo kraj mora, tamo je moje selo, tamo je ljubav moja.“ Malo je promijenjeno zato što su svi došli iz Dalmacije i ta je pjesma duboko uronjena u njihovu tradiciju. Shvatila sam i da im je strašno bitna jer je pjevaju i na hrvatskom i na španjolskom. Zanimljivo je i to da je postala i himna otpora Čileanaca sa juga Čilea, koji su se borili protiv Pinočeove diktature. Žena koja u našem filmu pjeva „Tamo daleko“ nema veze ni s Hrvatskom ni sa Srbijom, ali je u mladosti bila politička zatvorenica i zna tu pjesmu na srpskohrvatskom, u hrvatskoj varijanti. Bila sam svjesna da će se podići bura kad sam je koristila, ali ona je povijesno točna. Zašto bih onda uzmaknula iz straha da će to nekoga možda razljutiti?

 Strah od ispadanja iz štosa

Kako gledate na studentske blokade za koje predsednik Vučić voli da kaže da su organizovane „po receptu iz hrvatske kuharice“? Da li ste imali ikakav strah kad ste dolazili u Beograd?
– Pripadam generaciji koja je učestvovala u blokadama i moji najbliži ljudi bili su jako istaknuti u tom studentskom buntu. Recimo, sadašnji gradonačelnik i ljudi oko njega proizašli su iz blokade. Tako da i oni i ja jako pratimo šta se dešava, ali sve je užasno kompleksno, teško je pratiti i užasno je lako ispasti iz štosa. Ako samo tri dana ne čitaš o tome, već ti se čini da ništa ne znaš. Stalno sam zapravo bila u strahu kad sam ovdje došla da će me neko nešto pitati, a ja ću reći nešto glupo jer nisam dovoljno u toku.