INTERVJU Igor Bezinović za Danas: Fašistički pozdrav nije stvar prošlosti, već opasna sadašnjost

Njegova lucidna, duhovita, dinamična i angažovana priča o Rijeci koju Italijani zovu Fiume, u kojoj Bezinović radikalnim filmskim jezikom rekonstruiše i reinterpretira epohu iz 1919, kada je njegov rodni grad bio okupiran od strane italijanskog pesnika, avanturiste, propovednika rata i idejnog začetnika italijanskog fašizma Gabrijelea D’Anuncija, osvojila je još „samo“ pet Zlatnih arena (za kasting, produkciju, kostimografiju, scenografiju i masku).

Do samog kraja, prema zvaničnim ocenama 15 festivalskih kritičara, „Fiume o morte!“ bio je apsolutni favorit za glavnu nagradu, Veliku zlatnu arenu za najbolji film (potpisnica ovih redova je „zastupala“ i mišljenje da sedmorica građana Rijeke koji igraju D’Anuncija zasluženo mogu da „podele“ Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu).

Isto oduševljenje pokazala je i publika – premijera u Puli protekla je pod velikim pljuskom, ali je malo ko otišao sa projekcije – većina je ostala do kraja (što sa kišobranima, što sa kesama nad glavom, ili kako se ko već snašao), i Bezinovića i ekipu njegovog filma ispratila burnim ovacijama i skandiranjem.

Pre toga, Bezinoviću je uručena godišnja Nagrada “Vedran Šamanović”, koju Društvo hrvatskih autora i producenata dodeljuje umetniku koji je inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu. Kako je između ostalog navedeno u obrazloženju, „nastavljanje i razrada radikalnih težnji nekih od najznačajnijih domaćih redatelja, kao što su Želimir Žilnik i Dušan Makavejev, uspostavlja Bezinovićev „Fiume o Morte!“.

Festivalskoj konferenciji za novinare posle premijere u Areni prisustvovao je i Žilnik, a na naše pitanje kako je doživeo ovaj film, kratko je odgovorio: „Dečko je genijalan!“.

Igor Bezinović je poznat po filmovima „Blokada“ i „Veruda“ (Oktavijan za najbolji hrvatski dokumentarac 2012. i 2015.), „Kratki izlet“ (Velika zlatna arena za najbolji hrvatski dugometražni igrani film 2017, Nagrada „Vedran Šamanović“, nagrada na 23. Festivalu autorskog filma u Beogradu). Njegova ostvarenja i radovi prikazivana su na festivalima u Roterdamu, Lajpcigu, Jihlavi…, na Bijenalu arhitekture u Veneciji, njujorškom Muzeju pokretnih slika…

U razgovoru za Danas jedan od najbeskompromisnijih filmskih autora u regionu govori o motivima za „Fiume o Morte!“, fašističkom pozdravu koji i danas vidimo, diktatorskim i represivim metodama vladavine Gabrijelea D’Anuncija u kojima prepoznajemo naše režime, poništavanju demokratije i izborne volje građana koje svaku državu i društvo vode u propadanje…

Kako ste doživeli ovogodišnju Pulu i nagrade koje ste dobili?

– Imam dojam da je ovogodišnja Pula protekla u antifašističkom tonu, od otvaranja do zatvaranja, što je bitna promjena u odnosu na ranija, većinom apolitična izdanja. Jako mi je drago da je naš film osvojio čak šest Arena i nagradu “Vedran Šamanović”, kao i da sam dobio priliku da na zatvaranju festivala kratkim govorom podsjetim mlađe generacije da su priziv savjesti i civilno služenje vojnog roka prava zagarantirana Člankom 47. Ustava Republike Hrvatske.

Priča o Rijeci koja je temelj Vašeg filma, ne reinterpetira samo istorijsku epizodu njene okupacije od pre jednog veka, već otvara politička i društvena pitanja naše sadašnjosti – koliko Vam je inspiracija za nastanak „Fiume o Morte!“ bio narastajući fašizam, čemu globalno svedočimo poslednjih godina?

– Ja sam na ovom filmu krenuo raditi 2015. godine, tako da taj odabir teme nije bio vezan uz trenutne današnje fašističke tendencije. Imam humanističko obrazovanje na Filozofskom fakultetu, studirao sam filozofiju i sociologiju, tako da sam tijekom studija jako puno se bavio aktivizmom, i čitao o raznim društvenim pokretima koji su me uvijek zanimali. Meni je ta tematika ostala za cijeli život kao nešto što me „pali“, da tako kažem. A tema društvenih pokreta i društvenih sukoba je univerzalna, i jednostavno smo djelimično imali i sreće što nam se desilo da je ovaj film izašao u trenutku kada je on i potreban.

U prvim scenama filma svojim sugrađanima postavljate pitanje „Šta znate o Gabrijeleu D’Anunciju?“, ali većina više nema sećanje ili ništa ne zna o protofašisti koji je sa svojim „crnokošuljašima“ 1919. okupirao njihov grad, Rijeku postavio kao svoju privatnu državu, stvorio Ustav, sebe samoproglasio dučeom… Kada je Vas zaintrigirala ova epoha, i zbog čega danas smatrate važnim da se otvori dijalog o D’Anuncijevom „liku i delu“ u Rijeci?

– Prije dvadesetak godina proveo sam jedan semestar u Padovi kao student, gdje sam u nekoj knjižari kupio knjigu „Na zabavi revolucije“ istoričarke umjetnosti Klaudije Salaris, koja D’Anuncijevu okupaciju Rijeke predstavlja kao avangardnu revoluciju. Tu priču do tada nikada nisam čuo, što mi je bilo nevjerovatno, a posebno sam se zainteresirao za ovu temu 2011, kada sam snimio starog Riječanina Maksimilijana Peča, koji je tada imao 97 godina. Ispričao mi je kako je kao šestogodišnji dječak, zajedno sa svojim prijateljima, ugledao D Anuncija i njegove časnike na Korzu. Bio im je toliko zastrašujuć i ružan, da su pobjegli.

Te scene intervjua nema u filmu, iako je to bio prvi put da sam snimio nešto vezano za ovu temu. Tokom istraživanja i procesa rada mogao sam saznati da je knjiga Klaudije Salaris samo jedan od mnogih narativa o D’Anuncijevoj okupaciji moga grada. On je na tome izgradio mit, proglašen je herojem u fašizmu, a i njegovi legionari, Musolini ga je finansirao do kraja života, a sahranjen je uz državne počasti. Ja sam se upustio u demitologizaciju D’Anuncija, i postojao je ogroman osjećaj odgovornosti spram tog pokušaja, posebno imajući u vidu kako se o njemu priča u Italiji. A ja sam želio da se ta priča ispriča iz perspektive današnjih građana Rijeke, i da D’Anuncija više koristim kao alat kako bih ispričao priču o paralelizmu prošlosti i sadašnjosti.

U „Fiume o Morte!“ pojavljuje se i prvi snimak fašističkog pozdrava, a Vi ste pred premijernu projekciju u Areni, uz primer nedavne inauguracije Donalda Trampa, „preporučili“ publici, posebno mladim ljudima u Hrvatskoj i ovom našem regionu, da pažljivo pogledaju šta taj pozdrav i danas znači. Jesu li mladi danas najviše zavedeni desnicom?

– Ilon Mask je, samo tjedan dana prije naše premijere filma u Roterdamu, provocirao na Trampovoj inauguraciji pozdravljajući mnoštvo ljudi dva puta ponovljenim rimskim, fašističkim pozdravom, koji je u Rijeci prvi put filmski zabilježen na jednoj dokumentarnoj snimci koju je 1919. snimio Britiš Pate, i u kojoj D’Anuncio pozdravlja rimskim pozdravom. Mislim da Mask to nije slučajno uradio, i da je taj pozdrav iskaz njegove moći. Sama činjenica da se taj pozdrav koji je desetljećima, gotovo stoljeće, bio simbol za autoritarne fašističke vlasti danas javio u medijskom prostoru na način da mu neki ljudi žele promjeniti značenje, naravno da može da nas uplaši, posebno zbog toga što ga koriste i nove generacije na ovim našim prostorima.

Ali, mislim da je „Fiume o Morte!“ preporučen raznim ljudima, ja lično nemam neku ciljanu publiku. Generalno, mogu sa sigurnošću reći da bi mi bilo jako drago da se prikazuje u školama, da mladi koji nemaju jasno obrazovanje iz politike ili iz povijesti pogledaju ovaj film, i da pokušaju sami donositi zaključke na osnovu viđenog. A to je, zapravo, desna tendencija koja je u društvu danas pogotovu izražena među mladima.

U filmu vidimo diktatorske metode kojima je D’Anuncio vladao Rijekom – propagandu, velike nacionalističke obrede, ponižavanja, hapšenja i ubijanja političkih protivnika, crnokošuljaše koji disciplinovano i okrutno reaguju na svaki znak neslaganja sa službenom vlasti. Nastrašnija scena je kad D’Anuncio posle referenduma na kojem su se Riječani masovno izjasnili protiv pripajanja Italiji, lomi kutije sa glasačkim listićima,  prebija građane i proglašava svoju pobedu, a to je ono što mi u Srbiji i danas živimo, i neki drugi ljudi u regionu. Kako to komentarišete?

– Meni je taj moment opstrukcije izbora nešto najtragičnije. U demokratiji su izbori, koliko god ta metoda bila loša, trenutno ipak najbolja koju imamo. To da netko raspiše izbore, i onda kad shvati da mu izborni rezultati ne idu u prilog pa ih ide poništiti zbog tobožnjih neregularnosti koje je sam izazvao, zaista je najstrašnije. Bojim se da ta praksa, koja se i znatno nakon D’Anuncija još koristi, gdje se tobože daje vjera demokratskom procesu, a u realnosti se taj demokratski proces izvrguje ruglu, banalizira ga se, i kriminalizira ga se, svaku državu i društvo vodi samo u propadanje.

Po meni, osobe koje ne vjeruju u demokraciju ne bi se ni trebale baviti politikom, jer će to nužno završiti u autoritarizmu. To se odnosi i na zabranu slobodne misli, nezavisnih medija, slobodu okupljanja. I uvijek se govori da su te zabrane rađene u „interesu zajednice“, da je to zbog „naše sigurnosti“, „viših državnih ciljeva“… D Anuncio je još u vrijeme nakon Prvog svjetskog rata jako dobro shvatao moć propagande, i jako je vješto znao eksploatirati medije,, što nam govori o njegovoj inovativnosti u politici – bio je jedan od prvih koji je neke stvari počeo koristiti u svom političkom izrazu, koje su kasnije kopirali i Musolini i mnogi drugi.

„Fiume o Morte“ je izuzetno ostvarenje i po lucidnoj duhovitosti, s kojom otvarate prostor za kritički dijalog o prošlosti i sadašnjosti, o provokativnim i ozbiljnim političkim i društvenim temama koje su alarmantne. Zašto ste izabrali upravo taj jezik smeha?

– Ne bih rekao da je taj humor bio neki svjesni izbor. Nisam siguran da sam krečući da radim ovaj film imao ideju e, sad ću ja raditi neku političku komediju. Rekao bih da su moji prethodni filmovi nešto gdje sam se ja učio, nekoj izgradnju stila, i rekao bih da su i prethodni filmovi imali sličan tip humora, koji sam imao priliku da u jednom ambicioznijem formatu razraditi.

Epohu fašističke okupacije Rijeke rekonstruišete brojnim fotografijama i arhivskom građom, a onda se one „prelivaju“ u igrani deo filma – u likovima se pojavljuju građani Rijeke koje ste odabrali putem javnog poziva. Kako ste došli do ovih dokumenata, koliko je trajalo Vaše istraživanje, i koliko je rad na ovakvom filmu bio izazov?

– Istraživanje arhiva je bilo dosta dugačko, imao sa dvije osobe s kojima sam surađivao – Niku Petković iz Rijeke, koja je bila zadužena za fotografske arhive, i Karol Grand iz Pariza, koja je radila na filmskim arhivima. Radio sam i s velikim brojem povjesničara i stručnjaka, izdvojio bih Frederika Karla Simonelija s talijanske, i Ivana Jeličića s hrvatske strane. Svi su oni pomogli da pronađemo što više arhiva od kojih su neki prvi put objavljeni u ovom filmu, a prvo ist istraživanje je počelo 2018. Najviše fotografija pohranjeno je u D’Anuncijevoj fondaciji Il Vittoriale na jezeru Garda, gdje je nastavio život nakon povlačenja iz Rijeke.

Kako je procjenio povjesničar Paolo Kavasini, u Rijeci je za vrijeme okupacije snimljeno više od deset tisuća fotografija, a da bismo ih uopće mogli pogledati trebala nam je dozvola. Bilo je, dakle, vrlo izazovno pronaći sve željene snimke i fotografije, a onda ih i otkupiti. I treći izazov, kako ih onda formalno uklopiti u film. Vrhunski povjesničari s kojima smo surađivali dali su nekakvu garanciju da je hronologija koju izlažemo povijesno verificirana, a kroz cijeli taj period, posebno od momenta kad smo napravili javni poziv građanima Rijeke da sudjeluju u filmu, progonio me je osjećaj odgovornosti i prema svim sudionicima u filmu, i prema povijesnoj faktografiji kao takvoj.

Zadnja generacija pionira

U filmu komentarišete i ekonomsku poziciju današnje Rijeke, navodeći da Rafinerija nafte više ne radi, da je Porto Baross u koncesiji nemačkih investitora, a kontejnerski terminali Luke pod koncesijom filipinskih i danskih kompanija, da se brodogradilište Danubius sada zove „3. maj“, a da je najuspešnije vreme imalo u doba Jugoslavije, kada ga je posetio i Če Gevara. Stiče se utisak da ste naklonjeni nekadašnjoj socijalističkoj državi?

– Titovu socijalističku Jugoslaviju spominjem samo jednom, kada pominjem brodogradilište „3. maj“, to su ekonomski pokazatelji, a nije neka stvar mog ličnog stava. Rođen sam 1983, znači, ja sam zadnja generacija Titovih pionira, prvih godinu dana sam u Jugoslaviji išao u školu i još učio ćirilicu, tako da sam sigurno proživio nekakvo osobno iskustvo te zemlje, a ona je postojala samo u prvih šest godina mog života. One jesu formativne, ali ne mogu reći da sam imao osobno odraslo iskustvo o Jugoslaviji.

Činjenica da danas na Pula Film Festivalu imamo predstavnike raznih bivših jugoslavenskih republika, govori nam o tome koliko je filmski svijet zapravo osuđen na suradnje lokalne, što je dobra stvar po meni. Umjetničke i kulturne suradnje zemalja koje su nekad bile zaraćene, mislim da je to predivan primjer mirotvorstva.