INTERVJU Paraf: Osim geografije i boje novca malo toga se promijenilo od 70-ih

Ovo specijalno muzičko veče u sali Amerikana okupiće sve postave benda. Paraf danas čine: Pavica Čabrijan, Zdrave Čabrijan, Raul Varljen, Valter Kocijančić, Deni Šesnić, Iva Močibob, Alen Tibljaš, Bobo Grujičić i Vlado Simcich Vava.

Bend je svojim prvim singlom „Rijeka/Moj život je novi val“ davne 1979. godine zauvek promenio muzički pejzaž ovih prostora.

Publika će imati priliku da čuje nove pesme, ali i da se podseti veličanstvenih trenutaka njihovog stvaralaštva – od „A dan je tako lijepo počeo“, preko „Izleta“ do „Zastava“.

Pre nego se pojave u Beogradu, prva punk frontwoman u bivšoj Jugoslaviji, Pavica Čabrijan je odgovarala na naša pitanja, o vremenu prošlom, ali i sadašnjem i budućem.

Paraf ponovo svira u Beogradu. Šta se krije iza imena novog albuma – „PARAF“? Da li je to zatvaranje kruga ili otvaranje novog poglavlja? Da li je to poruka da su i dalje iste ideje i isti bes ono što vas pokreće, ili je to više znak identiteta, povratka na izvore?

Jedva čekam ponovni susret s beogradskom publikom, među nama je neka posebna kemija…. Na novom albumu pod nazivom PARAF a u izdanju Dallasa se nalazi 11 pjesama od kojih jedna iz 76.godine koja nikada nije snimljena i zapravo povezuje prvu i drugu fazu benda. Ovim albumom zatvaramo krug a svako zatvaranje kruga je otvaranje novog poglavlja. Ideja i poruka je uvijek ista ali se forme mijenjaju.

 Na koncertu će nastupiti sve postave benda. Kako izgleda kada se sve te faze Parafa, sa različitim energijama i poetikama, ponovo nađu na istoj sceni?

Koncert smo zamislili tako da ćemo osim pjesama sa novog albuma publiku podsjetiti i na prethodne albume, Izleti, Zastave, A dan je tako lijepo počeo…zapravo kronologija a kako to izgleda i zvuči u ovoj današnjoj formi vidjeti ćemo i čuti 29.11. u Domu Omladine.

Paraf je oduvek bio više od muzike, simbol prkosa, ironije i društvene oštrine. Kada se osvrnete na prve pesme iz kasnih ’70-ih, odnosno njihove teme i borbe, šta vidite kao stvari koje se, nažalost, nisu promenile? Protiv čega se i danas vredi boriti?

Iskreno, osim geografije i boje novca malo toga se promijenilo. Kontekst je drugačiji ali primitivni klišeji u tvrdim glavama i dalje postoje, tu se nažalost vrlo malo promijenilo. Naše prve pjesme iz 70-ih su pjesme mladenačkog otpora i ironije a danas smo odrasli ljudi koji glazbom slikaju osjećaje i malo mudrije vrište. Uvijek je vrijedno boriti se protiv primitivizma, laži, nepravde, bezakonja, lopovluka, licemjersta i svih ostalih negativnosti koje nas okružuju i sprečavaju da živimo normalnim, pristojnim životom. Vrijedno je boriti se protiv grobara naših snova! Ne treba imati iluzija, to je spor, dugotrajan proces ali ništa nije zauvijek……

S obzirom da se te pesme i dalje pevaju, kako na to gledate, kao kompliment vremenu u kojem ste ih pisali – ili poraz vremena u kojem živimo danas?

Nije problem u vremenu, uvijek je problem u glavama. Ne bih komplimentirala prošlom vremenu jer je bilo kako je bilo, kao i uvijek, nekima dobro meni ne; šteta samo što od tog vremena nismo previše naučili, kao loši klincu u školi koji uporno ponavljaju iste greške. Drago nam je da su naše pjesme žive i danas jer one nose potvrdu našeg rada i traga u vremenu.

Punk je uvek bio stav – i fizička i mentalna reakcija. Danas, kada živimo u digitalnom svetu, da li mislite da punk ima novu formu otpora ili da je sve postalo previše “udobno” za pravu pobunu?

Punk za mene nije bio stvar mode, bio je stvar srdžbe, otpora….mi nismo samo svirali , mi smo provocirali sistem. Ono što iz tog perioda nosim za cijeli život to je : stisni zube, misli svojom glavom, uči, ustani, nastavi se boriti i ne osvrći se! Čini mi se da su se ljudi danas previše ulijenili u svojoj udobnosti. Digitalno doba nam je naprosto poništilo neke receptore i vještine, obrnuta evolucija u kojoj su ljudi većinom postali konzumenti bez inicijative.

U poslednjih godinu dana, u Srbiji se sve češće dešavaju ulični protesti i građanske pobune. Da li prepoznajete tu energiju? Mislite li da takvi pokreti mogu ponovo pokrenuti region, makar u duhu zajedničkog nezadovoljstva koje je punk nekada spajao?

Kada znamo da je svako živo biće čista energija i kada se zbog nekog razloga okupi tako veliki broj ljudi sa istom namjerom onda je to ogromna energija koja se ne da ignorirati.

Paraf je oduvek bio most između Rijeke i ostatka bivše Jugoslavije, bend koji je spajao scene. Kako vam danas izgleda regionalna muzička povezanost? Ima li još solidarnosti među bendovima i publikom, ili je sve fragmentisano?

Za mene je glazba iznad svih različitosti, glazba je univerzalni jezik koji svi razumiju. Glazbenici su uvijek bili graditelji mostova. Uvijek je postojala posebna veza između svih nas na alter-sceni i to je bilo neprocjenjivo. Vjerujem da se nije bitno promijenilo ni danas.

Šta je ono od muzike što danas postoji, što mladi stvaraju i koriste, što vi možete da prigrlite i prihvatite kao univerzalnu stvar?

Danas vlada poplava jeftinog copy-paste trasha; uvijek ću radije odabrati originalnu, snažnu energiju s jakom porukom. To nije priča za “široke narodne mase” ali nas ima dovoljno.

Kada danas gledate mlađe generacije koje otkrivaju Paraf – na šta ste najponosniji? Na muziku, na poruku, na energiju

Zapravo sam ponosna na cijelu našu generaciju jer smo bili “probuđena” generacija koja nije dozvolila da se njome manipulira.
Mentalni sklop koji stvara većinu, kreira programe na televiziji i u medijima je degradiran. Ljude smatra potrošnom robom, potiče dekadenciju i nasilje i smanjuje društvenu inteligenciju. Mi nismo imali na raspolaganju društvene i tehnološke pretpostavke ali je naša energija i poruka ipak preživjela 50 godina!

Šta publika u Beogradu može da očekuje 29. novembra u Domu omladine? Da li će to biti koncert sećanja, proslava kontinuiteta – ili još jedan punk šamar vremenu u kojem živimo?

Publika može očekivati sve navedeno, proslavu energije i novi album s pjesmama koje su refleksija sadašnjice. Na koncertu će svirati svi naši članovi a to su: Pave Čabrijan-vokal, Valter Kocijančić-vokal, Iva Močibob-back vokal, Zdrave Čabrijan-bas, Vlado Simčić-Vava-gitara, Raoul Varljen-klavijature, Deni Šesnić-gitara, Slobodan-Bobo Grujičić-bubnjevi.

A što se tiče šamara; ooo da, vrijeme je zaslužilo dobru, pravo seljačku šamarčinu sa obje strane!

Kad bi trebali da spakujemo jednu pesmu Parafa u vremensku kapsulu, da bi je otkopale neke buduće generacije, koja bi to pesma bila – i zašto ta?

Uf, teško pitanje……teško mi je odabrati jer su mi sve pjesme drage i posebne, svaka je priča za sebe…ali evo, recimo pjesma “Ružan san”: pjesma nastala prije cca 40 godina, pjesma koja slika tadašnje stanje duha i unutrašnji nemir a savršeno korespondira sa sadašnjim vremenom, kao da je pisana nedavno a obzirom na sporost procesa i poznavajući ljudsku narav, vjerovatno će i za narednih 40 godina biti aktuelna.

Uz pjesmu “Ružan san” bih stavila u kapsulu i Orwelovu 84. – …”živimo pod nadzornim kamerama i slušamo vijesti sa istočnog ratišta….”, optimistično zar ne?

Bonus video: