Pešorda ponovno piše

Gospodine Pešorda, da odmah budemo načisto, meni se Vama uopće ne odgovara. Sve bitno što znam i mislim o Vama već sam napisao te argumentirao, premda bitnog u Vas i nema baš puno. Ali, katkad zamorni javni uzusi obavezuju me na još jedno bavljenje Vašim likom i djelom, pa se po tome ovdje slobodno izvolite smatrati precijenjenim, gospodine Pešorda, niukoliko cijenjenim. A ja ću zauzvrat sad isključivo o Vašem reagiranju objavljenom u prošlom broju Ferala, da ne ponavljamo kompletno gradivo jedino radi Vaše promocije.
Kažete da niste uputili prosvjedno pismo Alessandru Grafiniju, veleposlaniku Republike Italije u Republici Hrvatskoj, povodom svečanosti talijanskog odlikovanja Predraga Matvejevića u Zagrebu, nego samo Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu. Veleposlanika ste, kažete, gospodine Pešorda, tek e-mailom upoznali s pismom upućenim Institutu. Možda upravo zato što Grafini predstavlja talijansku državu, koja Matvejeviću dodjeljuje titulu Commendatore i odličje Zvijezda solidarnosti? Jer, ne odlučuje o tome zagrebački Talijanski institut… Ta niste valjda zaboravili da ste 4. svibnja u Hrvatskom slovu, istim povodom i s tim saznanjem, adresirali otvoreno prosvjedno pismo na talijanskog veleposlanika?
Još jednu činjenicu hotimično ispuštate, a propos takvih „skandaloznih javnih pritisaka na Vrhovni sud države Hrvatske da poništi već godinu dana pravomoćnu presudu P. Matvejeviću za počinjeno zlodjelo klevete“ (Kako ste ono taj čin nazvali u pismu Talijanima – „atentatom“ izvršenim na Vas? Zašto onda ne počivate u miru, gospodine Pešorda? Zahtjev državnog odvjetnika za poništenje zatvorske presude Matvejeviću ionako još od lani upija vlagu na Vrhovnom sudu RH). Formalno, ali nipošto beznačajno, kako vidimo, Italija je od Ministarstva vanjskih poslova RH tražila i dobila pristanak da se svečanost dodjele odličja priredi u Zagrebu…
Posebna su priča izrazi koje rabite, gospodine Pešorda, govoreći danas o vremenu socijalističkom i jugoslavenskom – „marksizoidno jugolektirno djelo“ ili „strahovlada komunističkog raja“, primjerice – vremenu kada Vaše pjesme o Titu nisu dospijevale u antologije, poput pjesama, kažete, Abdulaha Sidrana. Međutim, i onda i sada, o ma kome ili čemu, dobra književnost je dobra, a loša je loša, i tu Vam nema pomoći. To što Vaša pjesma o Titu s naslovom „Svibanjska tužaljka“ i bilješkom-podnaslovom „Sarajevo, 4. maja“ (sarajevski časopis Život, maj-jun, 1983), nije uvrštena ni u jednu antologiju, stvar je literarne estetike. Uzalud Vam višak političke koketnosti pri miksanju istočne i zapadne varijante hrvatskog ili srpskog jezika u naslovu, kao i oslanjanje na jedan slavni stih Branka Miljkovića.
I kad u novije vrijeme tvrdite da ta pjesma ustvari ne postoji, da ju izmišljamo i lažno Vama pripisujemo, gotovo da ste u pravu, gotovo da je uopće nema, kao da je nije ni bilo. Ali, nije sasvim tako, ne pita se to jedino autora… Istina je, naime, da ju povremeno ipak citiramo u Feralu; rado ćemo i ovom prigodom. Ako ništa drugo, da bude jasno koga Vi to citirate u pismu što smo ga objavili, govoreći o „povodnju mrtvih riječi“ – Predraga Matvejevića.
Evo te Vaše pjesme, gospodine Pešorda, vjerodostojno u cijelosti: „Tužaljka;/ Glas koji slijedi/ Maršalov put.// Vihornu stazu.// Sanjari!/ Svi su budni./ Uznoseći šutnju.// U povodnju mrtvih riječi.// Riječi ubojica.// Tužaljka;/ Zemlja koja diše./ Pepelom svog sina.// Usnulog heroja.// A blaga je noć -/ Budućnost otvorena/ Nad Kumrovcem…// ‘Kada govori kao da zvezde padaju’// Kada spava/ Kao da trave govore/ Jezikom naših snova.// Po poljima i gorama/ Diže se uspravna pjesan.// Suprotiv vukova.// Glas/ Što slijedi/ Maršalov put.// Zemljo koja goriš plamenom svog sna.“
Tako ste uznosili p(li)jesan, gospodine Pešorda, dok Vam gospodstvo još nije bilo ni onkraj, kamoli nakraj pameti. Tako je ćurlikao te drugarstvom tržio i posljednji partijski sekretar Vjesnika Josip Pavičić, izdavački te lektorski Vaš kolega i autor knjige „Na zagrebačkoj partizanskoj fronti“ iz 1976. godine; ovih dana i on hračka u Večernjem listu po Matvejeviću, koji da čeka „hoće li ga nacija pozvati da joj se vrati“… Ali, obećao sam da ću samo o Vama, a upadljiva sličnost tolikih „mirotvoraca i kozmopolita“ – tako ste nazvali sebe u pismu Feralu – nije mi dovoljno prihvatljivim opravdanjem. Uz osobitu nadu da me nećete ponovno dotjerati do takve omaške u povodu mrtvih riječi, unaprijed zahvalan,