Pitanje je kako će u Rusiji funkcionisati zakon kojim se zabranjuju psovke u filmovima, pozorišnim predstavama i knjigama. Spisak nedozvoljenih reči će se neprestano proširivati, jer svaka reč u određenom kontekstu može da bude opscena. Dobar deo ruskih intelektualaca ovu meru smatra represivnim aktom, jer su društvu takve reči potrebne.

Poznato je da u nekim evropskim zemljama postoje telefoni poput hotlajna na koji se može javiti svako ko želi da iskali svoj bes uz najgroznije reči koje mu padnu na pamet. Takve usluge pruža nemačka linija „Schimpf-los“ (Psuj slobodno), a švajcarski servis, preko koga se za dva franka moglo psovati ceo minut, često se morao izvinjavati korisnicima što je broj bio dugo zauzet.

Psovka izađe u trenutku kad čoveku više ništa drugo ne preostane, kad se javi neutoljiva potreba da ružnim rečima napadne očaj i gnev i prividno odagna muke što su ga snašle. Onda se sočno i maštovito, lucidno, ogavno i primitivno udari po spisku i na živo i na neživo. Psovka je, rečima pisca Milovana Danojlića, čin rasterećenja modernog sveta od psihičke napetosti, ona je „izraz nemoćnog, metafizičkog besa protiv sudbine“. Za lingvistu Nedeljka Bogdanovića snaga psovke nekad „čini mnogo više od bilo koje druge verbalne mogućnosti“ pored toga što „spada u najlepše tekovine jezika i govora“.

Iako je bogat opsceni leksički sloj ne samo našeg jezika, društvena i jezička norma ga je uvek suzbijala i odbacivala kao sablazan i uzornom književnom jeziku neprimeren i nepotreban. Prema lingvistkinji Stani Ristić, bilo je pokušaja da se i kod nas opscenost odstrani zakonskim regulativama, kad je jedan lingvista zahtevao da se Krivični zakon primeni na prevod „Jarčeve obratnice“ Henrija Milera zbog bestidnog jezika. U liberalnije vreme, kada moć zabranjivačkih normi slabi, i među konzervativnim lingvistima ima mišljenja da su psovke bogatstvo jezika te da bi njihova zabrana i suzbijanje doneli mnogo više štete nego koristi.

Kako ističe Danko Šipka, kulturne norme razvijaju snažan osećaj stida, pa se stoga u prenošenju sramotnih izraza pribegava eufemizmima, latinskim nazivima ili redukciji (je…, k…c, u pm). Kada su te norme pojačane zakonskim zabranama, kao u Rusiji, na delu je jaka autocenzura, koja najsurovije pogađa umetnost i njeno polje kreativnosti. Da li će ruski pisac kakvog scenarija morati da pronalazi različite eufemizme i latinske nazive, da kaže „Pun mi je penis tebe“, „Zabole me polni organ“, ili će sočnu psovku zameniti nekim banalnim izrazom poput „Bestraga mu glava“, i kakav će efekat moći da postigne?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari