„Ritam zločina“ između dva identiteta: Srpsko kulturno dobro ili hrvatska baština?

Krajem 2016. godine, Jugoslovenska kinoteka predložila je da film, zajedno sa još nekoliko dela hrvatskih reditelja, bude proglašen „kulturnim dobrom od posebnog značaja“ u Srbiji, što je tamošnje vlasti i prihvatile.

Time je otvoren put njegovoj digitalnoj restauraciji u Beogradu, piše Jutarnji.hr.

Istovremeno, Hrvatska kinoteka je u planiranoj obnovi domaće kinematografije započela pregovore sa Centar filmom o nabavci originala koji je pohranjen u Beogradu. Ipak, taj proces ponovo je otvorio staro pitanje – ko zaista poseduje „Ritam zločina“ i čiji je to film?

Restauracija i politika

Film je prema izboru hrvatskih filmskih kritičara iz 2020. godine šesti najbolji u istoriji hrvatske kinematografije, a često se ističe i kao jedno od „najzagrebačkijih“ ostvarenja – nastao je po pripovetki „Dobri duh Zagreba“ Pavla Pavličića, a radnja je smeštena na Trnje. U njemu Fabijan Šovagović i Ivica Vidović vode fascinantan dijalog o ritmu zločina, u filmu koji spaja triler i fantastiku.

Međutim, taj klasik je i predmet svojatanja. Dok hrvatski stručnjaci naglašavaju da se po međunarodnim principima zemlja porekla određuje prema producentskoj kući (u ovom slučaju Televizija Zagreb), srpska strana koristi činjenicu da je original sačuvan u Jugoslovenskoj kinoteci i da je distributer bio beogradski Centar film.

Vlasništvo koje ne postoji

Načelnik Hrvatske kinoteke, Dinko Majcen, ukazuje da vlasništvo nad filmovima u Hrvatskoj faktički ne postoji. „Stvaralac dela – autori i producenti – nosioci su prava iskorišćavanja određeni broj godina, nakon čega film postaje javno dobro. Dakle, vlasništvo je samo privremeno“, objašnjava Majcen.

Problem dodatno komplikuje Zakon o autorskim i srodnim pravima, koji nosiocima daje dugoročna prava, dok arhivi poput HDA mogu koristiti kopije isključivo u nekomercijalne svrhe i samo na teritoriji Hrvatske. Tako svaki pokušaj međunarodne prezentacije zahteva pregovore sa vlasnicima prava.

Sporovi sa producentima

Majcen ističe da je najosetljiviji odnos onaj sa producentima. Hrvatski državni arhiv sarađuje sa Zagreb filmom i Hrvatskim filmskim savezom, a i sa Croatia filmom odnosi su dobri. Ali saradnja sa Jadran filmom praktično ne postoji, dok se HRT, naslednik Televizije Zagreb i glavni producent „Ritma zločina“, često previđa iako poseduje dve kopije filma.

HRT priznaje da nema originalnu kopiju potrebnu za restauraciju i da film u poslednjih 25 godina emituje retko – samo četiri puta, poslednji put 2014. godine. „Iako trenutno nema preciznog termina, HRT podržava inicijativu digitalne restauracije kako bi se film sačuvao za buduće generacije“, poručuju iz te kuće.

Generacije bez klasika

Poseban problem, kako primećuje filmolog Željko Luketić, jeste što čitave generacije publike i mladih filmskih stručnjaka nisu imale priliku da vide ovaj film u njegovom izvornom obliku. „Nadamo se da ćemo se konačno osloboditi mutnih telekiniranih snimaka, loših Beta i DVD kopija koje televizije rastežu u lažni široki ekran i predstavljaju kao HD doživljaj“, naglašava Luketić.

On podseća da je film snimljen na 16-milimetarskoj traci, potom prebačen na 35 mm kopiju, pa je pitanje u kakvom su stanju materijali i da li originalni negativi uopšte postoje.

Zaključak

Sudbina filma „Ritam zločina“ oslikava sve slabosti odnosa prema filmskoj baštini na prostoru bivše Jugoslavije: od nejasnog vlasništva, neusaglašenih zakona i političkih svojatanja, do tehničke nebrige i neredovne prezentacije publici.

Ono što je sigurno – „Ritam zločina“ ostaje jedno od najvažnijih ostvarenja hrvatske kinematografije, ali i primer kako se kulturna dobra lako mogu izgubiti u lavirintu arhiva, zakona i nacionalnih politika.