Kad imaš pesmu, imaš sve

S obzirom da će Parni valjak ove godine prvi put nastupiti na Bir festu, šta publika može da očekuje od vašeg jednoipočasovnog koncerta na Ušću?

– Publika može očekivat ono što uvijek i dobija od Parnog valjka, a to je duša, ljubav i rokenrol. Veseli nas što ćemo ponovo nastupit u Beogradu i što ćemo moć izvodit neke pjesme koje nisu bile u opusu pjesama na posljednjem koncertu u Areni. Velika je čast da zajedno sa See Lo Green-om otvaramo Bir fest, jer on je velika svjetska zvijezda sa pet Gremija u rukama. Bit će ovo prava manifestacija, ne samo festival pive nego i dobre glazbe, rokenrola i, najvažnije, druženja. Napunili smo baterije i željni smo svirke.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva, da li publika više uživa na akustičnim koncertima ili na nastupima sa elektronskim uređajima i pratećim efektima?

– Akustika je intima i ima svoju draž, kao i elektrika. Svirat na gitari bez pojačala je mnogo zahtjevnije, jer ipak treba pokrenut masu. Ipak je to akustični zvuk koji nema snagu elektrike, ali ima svoju ljepotu, profinjenost i ne možete se skrit iza svih tih sprava. Pjevaču je najmilije pokazat publici da ipak zna pjevat. Tu nema foliranja, niti skrivanja, jer kad imate fantastičnu publiku njima ne smijete i ne možete prodat ništa u vreći. Morate im sve dat onako kako je, jer između vas caruje jedno duboko povjerenje koje ste stekli godinama. I najbitnije, kad imaš pjesmu, imaš sve.

Posle mnogobrojnih hitova uz koje su odrastale generacije, koja pesma i dan-danas ostavlja najjači utisak na publiku?

– Sve pjesme ostaju, neke uđu na prvo slušanje, a neke druge koje nemaju taj senzibilitet hitoidnog ulaze u uši mnogo kasnije. Trudimo se da kad pjesma izađe na površinu ima i svoju težinu, jer je drugačije nećete prepoznat. Pjesma leži kod sviju nas, samo što je nama autorima ili pjevačima Bog dao tu mogućnost da pjesmu iznesemo na površinu i onda je publika može doživjet kao svoju.

Da li je bilo teže svirati u vreme kada je na muzičkoj sceni bivše Jugoslavije bilo mnoštvo kvalitetnih rok bendova ili sada, kada se muzičari okreću komercijalnijem sadržaju?

– Ne, dapače, to je jedna druga generacija zahvaljujući kojoj njihova djeca, pa i unuci, dolaze na naše koncerte i znaju pjesme iz doba kad nisu ni bili rođeni. Fascinantno je da te pjesme nemaju rok trajanja i da je njihova priča – priča koja se i danas događa. U ono doba imali smo veliki izazov i respekt prema drugim bendovima. Kad je neka grupa kretala na jugoslovensku turneju kad i mi, dogovarali smo se da ne budemo dan za danom u istom mjestu, da ljudima damo mogućnost da skupe novce. Poštivali smo publiku i nije bilo konkurencije tog tipa, jer ako neki drugi bend izda uspješan album, nama je bio još veći izazov da i mi napravimo takav, bez zamerke i rivaliteta. Negdje do devedesetih cela ta generacija glazbenika je dala najbogatije razdoblje, počevši do Indexa pa do Ekatarine Velike.

Koji su prelomni trenuci u vašoj muzičkoj karijeri? Da li je postojao momenat kada ste želeli da odustanete od rokenrola?

– Nikad. Postojao je samo trenutak kada je Parni valjak odlazio u „garažu“ da bi ponovo postao onakav kakav treba biti. Onda kad nam se javi želja za glazbom, mi ga „upalimo“ i on ponovo krene. Ipak smo mi od 1975. do 2005. godine izdali 17 albuma, neke i godinu za godinom, što je u svjetskim razmerama nemoguće iz jednog razloga, a to je što smo živjeli u zemlji koja je brojala 22 miliuna ljudi. Ljudi iz Engleske i Amerike su bili fascinirani da se na toj količini ljudi prodavalo i po više od 400 tisuća ploča, što smo mi i uradili.

Sastav Parnog valjka se tokom godina konstantno menjao, jedino ste ostali Vi i Husein Hasanefendić Hus kao stalni članovi. Koliko su takve promene uticale na muzičko stvaralaštvo benda?

– Sve te promjene su bile pozitivne. Svako tko je činio sustav Parnog valjka, prvo je ušao u bend kao čovjek. Zadnja postava, koja traje već 24 godine, po meni je najuspješnija, ne samo zbog sastava nego i sa autorske strane. Bend je sazrijevao zajedno sa publikom.

Nakon dva uzastopno održana koncerta u punoj Areni 2010. godine, kako ste doživeli povratak pred beogradsku publiku posle više od dve decenije odsustva sa ovih prostora?

– Uspjeli smo u dva dana da rasprodamo dva nastupa u velikoj Areni, što se nikome nije dogodilo. To je veliko povjerenje ljudi u sastav svoje mladosti, kao i klinaca koji su se željeli uvjerit da je istina to što pričaju starije generacije. Bilo je vrijeme da dokažemo da pjesma ne poznaje granice. Ona i dan-danas živi u okrilju ove regije i da nije preživjela to, ona danas ne bi značila ništa. Klinci znaju naše pjesme, ali nisu imali direktan dodir sa Parnim valjkom, a to znači bit na našem koncertu. Bili smo svjesni da je velika odgovornost i morali smo dokazat da smo punokrvni pastuzi rokenrola i da još uvek možemo drmati scenom kao da nam je 20 godina.

Koji su vam planovi za budućnost i kako ćete sledeće godine proslaviti 40 godina postojanja na muzičkoj sceni?

– U srijedu smo na Bir festu i raduju nas takvi festivali, gdje ima mnogo ljudi. Tu sam ja kralj, kako kaže pjesma, „ali ne kralj iluzija“. Biće žestoki eliksir pjesama Parnog valjka. Poslije toga, krajem ovog mjeseca imamo koncert u Rovinju, a onda i u mojoj Makedoniji. E, onda se polako vraćamo u Zagreb i organiziramo 40 godina postojanja, što će se sigurno slavit u svim zemljama regije. Sigurno ćemo napravit veliki rođendanski koncert.

Ljubav kao katalizator dobrih vibracija

Kakva je simbolika pesme „Zastave“, koju ste snimili 2000. godine?

– U biti, „Zastave“ je ljubavna pjesma, pa tako i riječi „Moje zastave, uvijek su iste boje, nad njima ljubav caruje“ nose svjetsku poruku. Ljubav je sinonim za neagresiju i neratovanje, veliki katalizator dobrih vibracija i dobri ljudi to uvijek prepoznaju, a zločesti se boje, jer misle da će ih ona smekšati. Ako čitate između redova, „Zastave“ imaju dvosmislenu poruku i možete je uzet kao trenutno političko stanje u zemlji.

„Ovaj mali će bit veliki“

Kakva je bila saradnja sa Džonijem Štulićem, frontmenom grupe Azra, koji je kratko bio član Parnog valjka?

– To je faza nakon Husove i moje vojske, kad smo se, mi rokeri, skupljali u Zvečki, u koju je i Džoni dolazio. Druženje je stvorilo ideju da Džoni, kao autor i gitarista, postane član novog Valjka koji smo stvarali. Probali smo, ali dva jaka autora nisu mogla držat vodu, a bili smo premladi da bismo znali izbeć tu zamku. Džoni je išao svojim putem, a mi smo mu pomogli i snimili dvije njegove pjesme – „Jablana“ i „Kad Miki kaže da se boji“. Onda mu je Hus bio producent i cijeli Valjak mu je snimio „Balkan“ i „A šta da radim“. Inače, sjećam se, na gostovanju kod Marka Jankovića na Studiju B svojevremeno smo za Džonija rekli – „Ovaj mali će bit veliki!“. Kasnije je napravio Azru, a to je već priča za povjest.