Slučaj Lane del Rej, alijas Elizabet Lizi Grant, dokaz je da se i u neoliberalnom tržišnom kapitalizmu može postati uspešan i bez mnogo talenta ili znanja, pod uslovom da je tu „tata“ sa vrećom para iz koje je spreman da zahvati i šakom i kapom kad god mu „mezimče“ dođe sa prohtevom koji traži hitno udovoljenje.
Elizabetin „tata“ je njen biološki otac Rob Grant, koji se – legenda kaže – obogatio trgujući internet domenima, pa kad mu je kćerka krenula stranputicom – postavši alkoholičar već u 15. godini – on je počeo da je ubeđuje da najbolja terapija pokretanje nekakvog sopstvenog biznisa. Lizin izbor bila je muzika (kojom se, opšte je poznato, bave samo neporočne osobe), pa je tata oformio tim marketinških stratega čiji je zadatak bio da u delo sprovede projekat pod nazivom „Moja kćerka – svetska zvezda“. „Dondrejperi“ iz tima prvo su zaključili da je potrebno smisliti zvučnije scensko ime (i tako izbeći i povezivanje njenog prezimena sa očevim), pa su došli na fenomenalnu ideju: ime glumice Tarner spojili su sa modelom Fordovog automobila (!), kreirajući frankenštajnovsku kombinaciju Lana del Rej, što je otprilike isto kao kad bi u Srbiji neka pevačica odlučila da sebi nadene ime Milena Jugo Koral.
Sledeći potez tima bilo je „minorno“ peglanje Lanine biografije, gde su se mudraci dosetili da bi se publici moglo dopasti isticanje njenog „teškog detinjstva“ oličenog u odrastanju u kamp-prikolicama na obodima Nju Džersija (treba li naglasiti da je Elizabet bila privilegovano dete koje je pohađalo skupe privatne škole?). Uz to, kao muzičari koji su uticali na stvaranje njenog stila navedeni su… pa, skoro svi kojih su se setili, od Elvisa, preko Eminema, Britni Spirs i Kurta Kobejna, do Pepersa i gazde Springstina lično! Konačno, trebalo je komponovati, producirati i otpevati neke pesme, a kako tvrdi Dejvid Nihtern, vlasnik kuće koja je objavila prvenac, nezapaženi „Lana Del Ray“ (2010), Rob Grant „ni na koji način nije pomagao snimanje, nije uložio ni peni“, što znači da je Nihtern, je li, iz svog džepa platio muzičare i poznatog producenta Dejvida Kejna da rade sa anonimnom devojkom, čije (novo) ime nisu znali ni pravilno da napišu (na omotu stoji Ray umesto Rey).
Međutim, pred izlazak „Born to Die“ (2012), koji je dosegao milionski tiraž, Del Rejova se prvi put pojavila na TV-u (čuveni šou Saturday Night Live) i otpevala dve pesme, a njen nastup su i publika i kritika proglasili „najgorim ikad“, što je vodilo ka javnim ismevanjima njenih mogućnosti i brojnim imitacijama (interesantno je da se taj njen nastup na Jutjubu ne može naći, što može značiti da je tata povukao svoje internet veze). Bez obzira na razvučenu, „narkotičku“ interpretaciju, „Born to Die“ je imao interesantnu filmsku atmosferu i nekoliko solidnih pesama („Video Games“, „Blue Jeans“) koje su pogurale prodaju albuma i – po planu – od Del Rejove napravile poznato lice. A onda je ponosni otac počeo da pljuje konkurentkinje (ponajviše Lorde), pa je Lana (čitaj njen tim) napisala opskurnu pesmu o Lejdi Gagi („So Legit“), da bi kao trešnjica na šlag došla njena izjava da bi volela da umre mlada „kao Kurt Kobejn“, što je izazvalo oštru javnu reakciju kćerke frontmena Nirvane.
Kada se prašina konačno slegla, shvatili smo da je sve ovo bilo deo još jedne marketinške strategije i početak promocije „Ultraviolence“, koji se – dovoljno ga je jednom preslušati da bi se to uvidelo – skoro ni po čemu ne razlikuje od svog prethodnika. Kažemo skoro jer se „Born to Die“ svojom „nedovršenošću“ i sirovošću izdvajao od drugih albuma i (u neku ruku) bio autentičan proizvod, dok „Ultaviolence“ nema novu kartu kojom može da iznenadi, a ni – što je još gore – pesmu koja ima potencijal da bude upamćena. Jedino što je za pohvalu jeste produkcija koja je osmišljenija i manje repetitivna nego ranije, a zasluga producenta Dena Auerbacha je i to što nove pesme zvukom delimično podsećaju na njegov bend The Black Keys, ali ne i u trenucima kada njima „odjekne“ multiplicirani Lanin vokal: tada sve pozitivne aspekte prestanete da primećujete, a iritantna interpretacija i isfolirani „autobiografski“ stihovi gone vas na snažno pritiskanje dugmeta „next“ u želji da ultranasilje nad sopstvenim ušima i razumom okončate što pre.
Što će reći, vreme provedeno sa Del Rejovom može se nazvati samo izgubljenim. Bolje je, zato, baviti se pametnijim stvarima, a ako ne možete bez muzike, slušajte Džek Vajtov „Lazaretto“. Nema nikakve sumnje da je i Denu Auerbachu to apsolutni prioritet ovih dana.
Ocena: 4/10
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


