Gotovo slučajan susret dvojice talentovanih mladića – jednog sa istančanim njuhom za biznis i drugog sa izvanrednim talentom za muziku – u velikoj meri je tog septembra 1971. odredio njihove sudbine, ali i sudbinu muzičke industrije kakvu je poznajemo danas.
Osamnaestogodišnji Majk Oldfild, basista u bendu Artura Luja, snimao je sa grupom pesme u studiju Menor, kada mu se vlasnik istog, dvadesetjednogodišnji Ričard Brenson, obratio sa ponudom da za njegovu kuću u osnivanju – nazvanu Virdžin rekords – objavi debitantski album. Mlađani Majk, koji je demo snimke prethodno puštao inženjeru Njumenu, dobio je sedam dana za finalizaciju svojih ideja i nakon danonoćnog rada „Tubular Bells – Part One“ bio je rođen. Tokom sledeće godine Oldfild je dosnimio „Part Two“, a pošto se projekat dopao Brensonu pala je prilično smela odluka da delo jednog potpunog anonimusa postane i zvanično prvi album objavljen pod Virdžin etiketom.
Da je Brenson bio (i ostao) dalekovid posvedočio je fantastičan uspeh „..Bells“: prodat je u preko 17 miliona primeraka, a njegovoj popularnosti značajno je doprineo i čuveni Fridkinov film „Isterivač đavola“. Za dvadesetogodišnjeg muzičara, svet se, međutim, okrenuo naglavačke: apetiti publike i Virdžina naglo su porasli, naslednik „Hergest Ridge“ (1974), takođe instrumentalni album, osvojio je prva mesta lista, ali sledeći projekti nisu bili tako uspešni, pa se Oldfild krajem sedamdesetih podvrgao alternativnim psihoterapijama u cilju povećanja samopouzdanja, koje su mu, kako je tvrdio, pomogle da postepeno vrati veru u svoje sposobnosti.
Uspeh singlova „Moonlight Shadow“, „Shadow on the Wall“ i „To France“ tokom osamdesetih potvrdio je njegove reči, ali zaokret ka mejnstrim zvuku nije doneo prodaju blisku onoj prvih albuma, pa je Virdžin počeo da pritiska Oldfilda da se vrati instrumentalima. Iz tog razloga on 1991. napušta Brensona, a ostaće upamćeno da je album „Amarok“ (1990) sadržao i Morzeov kod koji je glasio: „Fuck off RB“. Oldfild je od tada promenio nekoliko izdavača i „plovio“ kroz više stilova („Music of the Spheres“ iz 2008. je, recimo, doneo i klasične kompozicije), a onda se sticajem okolnosti kuća Merkjuri spojila sa Virdžinom, „dodeljujući“ albumu „Man on the Rocks“ tu čast da obeleži autorov povratak u „nevinost“ i to mimo njegove volje.
Sudeći po numerama na „..Rocks“, Oldfild je „zadatak“ shvatio bukvalno i snimio album koji i zvukom i atmosferom u sećanje priziva početak osamdesetih, kada su scenom vladali Queen, Dire Straits i U2, a i on sam bio značajna pojava. Ovakvom utisku doprinose i vokali Luka Spilera (pevača grupe The Struts i dvojnika Fredija Merkjurija), koji je dodeljenu mu rolu odigrao solidno, približavajući se u nekoliko kompozicija („Castaway“, „Nuclear“) visokim standardima svog idola. S druge strane, Oldfild je još jednom pokazao da pristojno vlada gitarom, ali i da nema originalna rešenja kada su rifovi i solo deonice u pitanju. Tako u imigrantskoj „Moonshine“ on u potpunosti kopira Edžovu (U2) tehniku sviranja, u baladama „Dreaming in the Wind“ i „Following the Angels“ uticaj Marka Noflera lako je uočljiv, dok u uraganom inspirisanoj „Irene“ svaki zvuk gitare kao da je nastao pod Ričardsovim prstima (a i Spilerovo pevanje u Džegerovom je maniru).
Iako neke pesme („Chariots“ pre svih) zaslužuju pažnju, album se može najpreciznije opisati jednom rečju – dosadan, ili pak jednom proširenom rečenicom: reč je o tipičnom „matoraćkom“ albumu komponovanom po inerciji i namenjenom publici koja postoji samo u autorovoj mašti.
A možda se radi i o pokušaju osvete starom prijatelju RB-u, čije se ime i dalje vezuje za Virdžin. Jer, „..Rocks“ izdavaču neće doneti profit, a kad uskoro na njemu neko otkrije i skriveni Morzeov kod, ne zaboravite ko je prvi „provalio“ ovu malu Oldfildovu zaveru. Ocena: 4/10
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


