Valentino, foto: BACKGRID / Backgrid USA / ProfimediaValentino, kako su ga zvali, stvorio je jedan od najdugovečnijih i najuticajnijih modnih brendova i postao ravnopravan svojim klijentima iz visokog društva.
Valentino Garavani, poslednji od velikih kuturijera 20. veka i dizajner koji je u republikanskom dobu oblikovao predstavu o kraljevskom stilu za najrazličitije princeze — krunisane, svrgnute, holivudske i one iz visokog društva – preminuo je u ponedeljak u svom domu u Rimu.
Imao je 93 godine.
Njegovu smrt je u saopštenju objavila Fondacija Valentino Garavani i Đankarlo Đameti, Njujork Tajms.
Nazivan „poslednjim carem“ u istoimenom dokumentarnom filmu iz 2008. godine, kao i „šeikom šika“, kako ga je opisao Džon Ferčajld, nekadašnji urednik magazina Women’s Wear Daily, Garavani je osnovao modnu kuću koja nosi njegovo ime 1959. godine.
Tokom narednih pola veka nije samo oblačio svetsku elitu, već je postao njen ravnopravni član — sa sopstvenim palatama, pokretnim dvorom i prepoznatljivom nijansom crvene boje.
„U Italiji postoji papa — i postoji Valentino“, rekao je Valter Veltroni, tadašnji gradonačelnik Rima, u profilu dizajnera objavljenom u The New Yorkeru 2005. godine.
Uvek preplanulog tena boje mahagonija, sa kosom savršeno isfeniranom do nepomičnosti, gotovo uvek oslovljavan samo imenom (ili uz počasnu titulu „gospodin Valentino“), okružen pratnjom ljudi i mopseva, Garavani je stvarao i prodavao sliku visokog glamura koja je generacijama definisala italijanski stil.
Njegov posao rođen je neposredno pred eru „La Dolce Vita“, a Valentino joj je ostao bezrezervno veran. „Uvek tražim lepotu, lepotu“, rekao je voditelju Čarliju Rouzu u intervjuu 2009. godine. Nije bio dizajner kao mučeni umetnik, već dizajner kao disciplinovani bonvivan. Nije ga zanimalo postavljanje trendova, hvatanje duha vremena ili stalno pomeranje granica.
„Vrlo je, vrlo jednostavno“, rekao je za The New York Times 2007. godine. „Trudim se da moje devojke izgledaju senzacionalno.“
On je autor kremaste čipkane haljine koju je Žaklin Kenedi nosila na venčanju sa Aristotelom Onazisom 1968. godine, kostima sa krznom sabola koji je Farah Diba nosila dok je bežala iz Irana nakon svrgavanja njenog supruga, šaha, 1979, kao i haljine Bernadet Širak, koju je nosila kada je njen suprug Žak postao predsednik Francuske 1995. godine.
Tu su i drapirana haljina sa pernatim porubom koju je Elizabet Tejlor nosila na rimskoj premijeri filma „Spartak“ 1960. godine, crno-bela toaleta Džulije Roberts na dodeli Oskara za najbolju glumicu 2001, kao i žuta haljina od svilene taft svile na jedno rame koju je Kejt Blančet nosila kada je osvojila Oskara za najbolju sporednu glumicu 2005. godine.
U tom procesu, zajedno sa svojim poslovnim partnerom i najbližim saradnikom Đankarlom Đametijem, Valentino je obezbedio italijanskoj modi mesto u unutrašnjem krugu pariskih kutur ateljea, otvorivši put brendovima poput Armanija i Versačea koji su usledili.
Izgradio je bogatstvo kroz licence i postao prvi dizajnerski brend čije su akcije kotirane na Milanskoj berzi. I postigao ono što je u modi retkost — dostojanstven i gladak odlazak sa piste.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


