Upitan kako vidi stanje u muzičko-filmskom biznisu, Frenk Sinatra je za magazin „Western World“ 1957. godine izjavio doslovno sledeće: „Čini me veoma tužnim neumoljivo insistiranje diskografskih i filmskih kompanija na promovisanju najbrutalnijeg, najružnijeg, najdegenerativnijeg i najnemoralnijeg oblika izražavanja kojeg sam ikad imao (ne)priliku da čujem – mislim, naravno, na taj rokenrol. Izgleda da on postaje ratnička muzika svakog dugokosog delinkventa na ovoj planeti.“


Očigledno frustriran što u najboljim pevačkim godinama (tada mu je bilo 42) počinje da dobija konkurenciju u tamo nekim „vrištavim probisvetima“, Sinatra se isprva bio odlučio za agresivnu antirokenrol kampanju, a kako ona nije davala rezultate, rešio je da se povede za onom „ako ne možeš da ih pobediš, a ti im se onda pridruži“: već 1960. u jednoj TV emisiji sa Elvisom peva „Love Me Tender“, a i „invaziju“ Bitlsa dočekuje potpuno spreman – njegove obrade „Yesterday“ i „Something“ i danas se smatraju jednim od najuspešnijih u muzičkoj istoriji (Ringovoj je ženi za rođendan, pak, poklonio svoju verziju pesme „The Lady Is A Tramp“ u kojoj peva „She married Ringo and she could have had Paul, That’s why the lady is a champ“ – brutalno i ružno, tj. tipično rokenrolerski). Do kraja karijere (i života) sarađivao je sa mnogo rokera, a po rečima njegove supruge u kući je najčešće ugošćavao Springstina i Dilana, „koje je smatrao svojim rodom“. Na proslavi 80. rođendana pevala su obojica (Dilan „Restless Farewell“ po izričitoj želji slavljenika), tri godine kasnije bili su i među ožalošćenima na Sinatrinoj sahrani, a koliko su mu se kao pevaču divili svedoči i Dilanova izjava da je „zvuk njegovog glasa bio kao čelo“.

Zato ne treba da čudi što je sedamdesettrogodišnji kantautor svoj trideset i šesti studijski album posvetio počivšem prijatelju, čijih je deset kompozicija – originalno snimljenih četrdesetih godina za kuću Kolumbija – obradio na sebi svojstven način i nazvao ih „Shadows in the Night“, asocirajući tako na možda i najveći hit Sinatrine karijere. Interesantno je da je Dilan tokom februara i marta 2014. snimio čak dvadeset i tri obrade, ali je spisak potom redukovao i izlazak albuma pomerio za 2015. u kojoj se obeležava stogodišnjica Sinatrinog rođenja (jedino je sa „Full Moon And Empty Arms“ napravio izuzetak, objavivši je 14. maja na šesnaestogodišnjicu Frenkove smrti). U Dilanovom konačnom izboru su se našle pesme koje su bile popularne u vreme njegovog odrastanja i sazrevanja (najstarija od njih „The Night We Called It A Day“ se pojavila kada je imao tek godinu dana, a najmlađa „Stay With Me“ nakon njegovog dvadeset i drugog rođendana), pa će ovaj album budućim biografima pomoći i u rekonstrukciji uticaja koje je Robert Cimerman „pokupio“ u mladosti, a kojih možda ni sam nije bio svestan.

Pitanje koje se, naravno, nameće pre nego što i čujete prvu obradu glasi: da li je (i u kojoj meri) Dilan – ne baš poznat po vanserijskim glasovnim mogućnostima – uspeo da oponaša Sinatrino „relaksirano“ pevanje i upečatljiv bariton koji je – ma šta god o njegovom vlasniku mislili – obeležio „zlatno doba“ industrije zabave? Sudeći po prvim utiscima, odgovor bi mogao da iznenadi mnoge : Dilan se iz pijeteta prema prijatelju svojski angažovao i na vokalu ozbiljno poradio, trudeći se (i uspevajući!) da pesme otpeva skoro pa na „sinatrinski“ način, dosežući povremeno i visoke tonove koje je u karijeri po pravilu izbegavao. Reći, međutim, da i njegov glas ovde zvuči „kao čelo“ bilo bi, ipak, preterivanje (iskreno, u klasicima „Why Try to Change Me Now“ i „Autumn Leaves“ njegova interpretacija više podseća na Noflerovu, dok lenja „I’m a Fool to Want You“ – jedna od retkih koje je komponovao sam Sinatra – zvuči kao da je peva delimično otrežnjeni Tom Vejts), ali ono što se iz svake note može osetiti je poštovanje koje Dilan gaji prema čoveku koji je veći deo karijere proveo u Las Vegasu „pevajući na uvce“ likovima koje nije baš preporučljivo pitati za poreklo prvog miliona.

Neki kritičari čak tvrde da je Dilan i samim izborom pesama, romantičnim baladama-uspavankama koje za temu imaju isključivo ljubav (sadašnju, prošlu, neuzvraćenu, propalu..), želeo donekle da „ispegla“ Sinatrinu biografiju, ističući u prvi plan njegovu „nežnu dušu“, a ignorišući „my way“ opus po kojem ga, ipak, pamti veći deo publike (uključujući i srpske političare kojima je scena sa konjskom glavom u „Kumu“ jedna od omiljenih). No, kako god bilo, „Shadows…“ je jedan solidan album, svedene produkcije (glas, slajd gitara i duvački instrumenti), idealne dužine (35 minuta) i prijatne atmosfere, koja u večernjim satima pomaže da obuzdate pritisak čiji je rast proizvod konzumiranja vesti domaćih televizija. Njegovo dejstvo se, pak, ne može porediti sa onim lekova za smirenje, ali relaksira i provereno nema nikakvih kontraindikacija.

Što će reći, ne može škoditi da ga poslušate, a čim ne škodi – da parafraziramo Laneta Gutovića – onda mora da pomaže. Dovoljno od Dilana, zar ne?

Ocena: 7/10

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari